субота, 8. октобар 2011.

Tri minijature objavljene u Odjeku

Zimska bajka



Oduvek sam želela da se zaljubim u ženu. Zamišljam je, bila bi plava, jasno ocrtana mojim mislima: prozirne kože sa mnoštvom smeđih pegica rasutih po uzanom licu. Imala bi oči plave hladne kao zimsko nebo kad progviri zubato sunce, bezbojne trepavice sa jasno izraženim čeonim kostima mesto obrva i fino izvajan vrat, torzo okićen malim grudima sa ponekom zlatnom maljom što neprirodno štrči izvan savršenih krugova zašiljenih ružičastih vrhova nalik istupljenim olovkama...(...)
Razapela bih jedra mojih dlanova i mirno uplovila u uzburkano more njenog tela. Prislonila bih školjku da sluša tihe šumove daha i grejala se na lomači sopstvene imaginacije, da prezimim zimu.
A u proleće, kako to obično biva, osvanuo bi neki novi trut, začarao me polenom i probudio.
А ona? nestala, istopila kao prva pahulja na vrelom obrazu.

Neispričana priča


I eto tako, celu noć sedim u neudobnoj stolici, razmišljam bogapitaj o čemu. Palim cigaretu za cigaretom a glava me boli. Skupo me baš košta ta moja dosada… Ali opet, nije to dosada, kako da kažem, možda je to baš ... Ma na smrt sam se smorila. I smorili me ljudi koje ne znam a borave u mojoj glavi. Bude me noću i pitaju u kom režnju sam spustila četkicu ili sapun. Prali bi ruke, noge zube štatijaznam šta sve ne a ja bih baš da sanjam. A ponekad, kad sam budna i ispijam zeleni čaj uz glasnu muziku, razvrište se: alo bre! Ja bih da sanjam, smanji se malo doživljaj, ženo nerazumna! Baš sada si rešila da se nalivaš kofeinom! I ko još normalan sluša Betovena!
Jedno nepoznato dete uvek plače kada čitam Ničea:
“Šta se desilo sa mnom, prijatelji moji? Vidite me unezverenog, prognanog, nedovoljno poslušnog, spremnog za odlazak – ah, otići od vas!”.
Rađa mi se tik na levom kapku, revoltirano zalupim knjigu. Ništa od mog “Najtišeg časa”, ovlaš pomazim tik i izgovaram sijaset budalaština u nadi da ću utišati malog.
Ali, jok! “Pričaj mi priču!” urla ono iz leve hemisfere.
Pa šta da ti pričam, barabo mala! - mislim se, ali oćeš, u glavi mi je pa zna o čemu mislim. Ni da se pristojno ispsujem.



Jedan usamljeni čovek koji je voleo da gleda bube



“Zbunio sam se, otkud to crveno svetlo pri vrhu susedne zgrade?
Neko noću živi opleten njome. Tanjir gubi belinu ozračen suncem crvene lampe, a mrvice spavaju crveno. Gledam, crveno! Čudim se takvom crvenilu.
Nekada sam i ja spavao u crvenom ali nije bilo tanjira, mrve su spavale u kesama ili plesale po podu. Bube ih krale mom videlu i vrćale se nazad, zelenim kanalima, svojim mračnim domovima. Bio sam lenj, sećam se, a hteo bar jednu bubu samo za sebe, da je obučem u žutu suknjicu od uljanih boja i pratim noćima. Čini se, da bih je pratio pomno, ostavljao šarene mrve pod različitim odblescima crvenog svetla, kasnije bih napisao priručnik ''Kako rukovati jednom običnom crnom bubom u sobi sa crvenom lampom'', promenio bih ime i uradio trajnu, kupio nova kola i još crvenih lampi i prestao da kupujem hleb u obližnjoj pekari već naručio pizzu i mrvio, mrvio, mrvio pod crvenim svetlima i sanjao nove bube. Uvek ima novih.
Šteta što sam lenj. Uostalom, nemam ni teleskop, a nebo nema zvezda. Mada, bar komšiju imam, on nikada ne gasi svetlo.“ - mislio je čovek u prugastoj pidžami grleći svoje noge i klateći se na ivici bolničkog kreveta.

http://www.odjek.ba/?broj=25&id=14

1 коментар: