четвртак, 17. март 2011.

Setila sam se one čuvene rečenice...

Setila sam se one čuvene rečenice iz ’’Brajanovog žitja’’, kada Brajan pripoveda, svi ćute i zbunjeno slušaju a jedan iz gomile viče: „ Ja neću da budem različit!“

“Ja neću da budem različit!“ Upravo je to ono što ljudi žele, da budu baš taj lik iz gomile, da svojim delom govore kako ne žele da budu kao drugi.
Dakako sa ovakvim stavom bilo je podosta ljudi koje sam znala. Bilo, kažem jer vremenom iščeznu i postanu obični pa svakakvi i onda jednostavno nestanu. Pre neki dan kupila sam novine, to naravno i nije moj običaj, ali htela sam da pročitam nešto o posledicama zemljotresa. To je baš aktuelno ovih dana a televizor mi je crko. Pomislila sam kako mora da se desi nešto bezvezno, jedna loša stvar priziva drugu.
I tako da sam slučajno videla u tim novinama čitulju. Naime, juče sam spustila čašu na novine. Kada sam ju je podigla vlažan krug je ocrtao papir tako da je bila zaokružena slika jedne moje davne poznanice. Nisam mogla da verujem. Milena! Kako?
Celi taj dan sam samo gledala u jednu nepostojeću tačku. Danas sam se još i malo pribrala i došlo je do neizbežnog, ophrvila me sećanja na nju.

Upoznale smo se jednoga tmurnog jesenjeg dana, padala je sitna kiša. Trebalo je da se nađem sa Petrom i njegovom drugaricom. Petru je nešto iskrslo i nije se pojavio, ali Milena je ipak došla. Bila mi je tako drugačija. Držala je žuti kišobran u ruci a odeća joj je bila crna. Frizuru nije imala, bar ne ono što zovemo frizurom, kosa joj je razbarušena, zapravo uvek je takva bila i uvek je nosila crno. Popile smo kafu u prvoj kafani. Dobile smo i ratluk na šta smo se obe nasmejale. Videlo se da ne posećujemo takva mesta ali otad smo se mesečno nalazile u toj kafani i pile kafu. Nismo puno pričale. Zapravo, nikada se i nismo upoznale. Ništa o njoj nisam znala niti ona o meni. Bar ne one obične stvari tipa koju boju voli, kada je rođena, kada je izgubila nevinost, koju muziku sluša , šta voli da jede, koju pozu voli u seksu... Obično bi ćutale i gledale jedna drugu. Milena je volela da pravi kolutove od dima. Uvuče tako dubok dim i pravi male plave kolutiće. Prijalo mi je ćutanje sa njom...
Jednom mi je pričala o svom snu. Sanjala je da ju je ugrizao Pavić za bradavicu i sutradan ju je strašno bolela. Išle smo i u VC da vidim „tragove“, uistinu ih je bilo. Vrlo čudno, ja sam tih dana čitala „Hazarski rečnik“ a zatim sanjala nju u Krčmi( sad se ne sećam kod koliko tačno)sisa.

Te noći sanjala sam vrlo čudan san: Milena je vozila nekakav kamion i zaustavila se ispred moje zgrade. Tako je snažno trubila da sam se probudila. Osećala sam nelagodnost zbog mraka i tišine. Celu noć sam probdela ali se nisam micala. Pred jutro sam nekako zaspala ali kada sam se probudila osećaj utrnulosti nije me napustio. Naročito su desnu nogu „napadali mravi“. Žeđ me je nagnala da se pokrenem. Podigla sam čašu sa novina i na moje zaprepašćenje u otisnutom krugu nije bilo ničega- samo belina! Gde su nestala slova i Milenina slika, kao da se ništa nije desilo. Pozvala sam Petra sa kojim se nisam čula mesecima. Niko se nije javljao a on je bio jedina moja veza sa Milenom. Nisam imala ideje koga da pitam za nju. Uznemirenost je sve više rasla u meni. Pokušala sam da se iscrpim dugom šetnjom.

Našla sam se na ivici šume. Tako me je zbunila zato što sam taj kraj prilično poznavala. Nikada tu nije bilo šume. Da l’ može šuma najednom da izdžiglja? Sve je tako neverovatno. Radoznalost me je pridobila i zašla sam u šumu- i kao da sam se našla u nekom novom svetu mnogo mračnijem nego uobičajen. Koračala sam sve dubljje i dublje a ona je bivala sve mračnija i mračnija, sve gušća i gušća a tako i moj hod sve sporiji i sporiji. Grane su me grebale po licu i rukama. Najednom, potpun mrak a drveće kao da naleće na mene. Da stvar bude apsurdnija oslepeli su me farovi kamiona ali, ipak sam hodala u njihovom pravcu – ka čistini. Milena je tako snažno trubila iz njega.
Otvorila sam oči i videlo je ispunio mrak. Pekli me neki delovi lica i šaka. Odvukla sam se do kupatila, upalila svetlo i u ogledalu se ukazao Milenin lik umesto mog. Lice joj je bilo izgrebano. Dotakla sam se a ogledalo je i dalje projektovalo njen lik i sveže ogrebotine. Umila se. Lavabo je bio isprskan bledo roze vodom. Mešavina krvi i vode. Do jutra šetala sam od zida do zida kao panter u kavezu zoološkog vrta. Šta mi se dešava? Počela sam da ludim!
Opet sam zvala Petra, nije bilo odgovora.

„Dobar dan, komšinice!“
„Dobar dan!“- gledala sam nepoznatu ženu pred vratima moga stana.
„Da li je kod vas sve u redu?“
„Da, zašto pitate?“- pokušavala sam da se dosetim je li je znam. Ipak, nazvala me je komšinicom, trebalo bi da poznajem ljude iz mog okruženja- i poznajem ih, ali nju kao da nikad dosad nisam videla.
„Zato što već nekoliko noći čujem čudne zvuke koji dopiru iz vašeg stana.“
„Kakve zvuke?“ – podilazili su me žmarci.
„Pa kao neko trubljenje. Jeste li sigurni da je sve u redu?“ gledala me je sumnjičavo.
„Ja zaista ne znam o čemu vi..“ nesigurno sam promrljala i zalupila vrata.

Ponovo sam zvala Petra. Oglasila se telefonska sekretarica: „Dobili ste nepostojeći broj, pozovite službu..“
Palo mi je na pamet da se opet pogledam u ogledalo, o Bože, hvala ti- stara ja! To me je znatno oraspoložilo i ohrabrilo da izađem malo na vazduh.
Sve vreme sam razmišljala o Mileni. Da li je ona zaista mrtva ili je to bila halucinacija? Moj unutrašnji album projektuje njene slike, a sada se pitam je li ona zaista postojala ili sam je ja izmislila. Ali, to je gotovo nemoguće. Nakon sledećeg viđenja sa njom, neposredno posle onog sa snom o Paviću žalila mi se da joj je cela dojka poplavela. Opet smo zajedno išle u NjC i pokazala mi je. Modro plava a bradavica je bila crvena poput krvi. Svako sledeće viđenje bilo je da ćutimo nekih pola sata a zatim idemo zajedno u NjC gde mi ona pokazuje kako se modrost šiti njenim telom a bradavica menja boje –zelena-crvena-žuta. Kad joj je vrat poplaveo tada smo prestale da se viđamo. Ja sam i dalje dolazila svakog meseca u određeno vreme ali ona je jednostavno nestala. Vremenom sam odustala. Prošle su godine, na kraju sam počela da zaboravljam ali ne sasvim.
Moje razmišljanje se raspršilo zvukom sirene. Veliki kamion bio je tik ispred mene, zatvorila sam oči.

Kada sam ih otvorila videla sam kroz nekakav prozor krupne pahulje snega. Ušla je jedna nepoznata žena u belom, pogledala me a zatim izašla. Pridigla sam se i posmatrala sobu. U njoj je bilo još nekoliko ljudi, svi su mirno ležali, spavali. Ubrzo su ušli čovek u belom mantilu i ista ona žena.
On mi je prišao i obratio se:

“Preživeli ste tešku saobraćajnu nesreću, bili ste u komi, mesecima…”
“Koji je danas datum?”
“23. februar.”
“a sati?”
“15:15”
“zakasnila sam”
“Zakasnila si? Je l’ se sećate svog imena?”
“da, ja sam Milena.”
“ ne, vi ste Petar Petrović, tako vam piše u ličnoj karti.”


objavljeno u Crte i reze 3, 2010.

5 коментара: