петак, 6. мај 2011.

U grču Sartrove Mučnine

(Prikaz romana Petrov arhipelag, Marko Car, Treći trg, Beograd, 2009.)

„i ja bih u vrevi da vrvim
Osama na trgu me snađe“
Momčilo Nastasijević

Nedavno je izašao roman, prvenac Marka Cara. Kroz moto na samom početku romana, Marko je dao precizan rezime sopstvenog dela:
„Bilo je to u doba kada su bogate zemlje, načičkane industrijama, nakrcane radnjama, otkrile novu religiju, projekat dostojan napora koje je čovek podnosio milenijumima: napraviti od sveta jedno veliko preduzeće.“ Rene Viktor Piles, Proklinjač

Dakle, svet je zabavljen postizanjem materijalnih dobara. Svet, gde je vrhovni vođa Njegovo veličanstvo, Profit. To je svet koji guta pojedinca jer je za nj pojedinac samo potrošna roba. Svet, gde je ambalaža bitnija od samog proizvoda, gde je bitno što bolje (se) plasirati, prodati (se)..Vreme ne postoji ukoliko nije novac. U tom svetu pojedinac je usamljen, takva je i sudbina Petra, glavnog junaka ovog romana. Sve je podređeno efikasnom ostvarenju profita čak i ljudska egzistencija. Emocije moraju da budu u skladu sa poboljšanjem profita, ponašanje mora biti u skladu sa sticanjem velikog profita. Ukoliko pojedinac misli ili se bar zapita o smislu svega, pa i života, pod takvim okolnostima on tone u ništavilo, iako je ništavilo svuda oko njega. Profit je ovde sličan onoj nemani – Kiklopu u istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Ali, dok je u Kiklopu sve otrovno, bolesno, gnjilo, krvožedno i suludo u Petrovom arhipelagu je sve to našminkano, premazano slojevima i slojevima boja da boja puca i nazire se trulež.
U samoj srži te truleži nalazi se Petar, poput mladog izdanka još neokaljan, neiskvaren potrošačkom pomamom.
Na samom početku romana njega ostavlja devojka i samim tim vrpca događaja se odmotava ili bolje rečeno, obmotava poput omče oko Petrove svesti. Petrovo iskustvo sa ženama ima tragičan prizvuk jer žene koje sreće jesu stereotipni prototipovi, vazda u nekakvom traganju, batrgaju se u sopstvenom besmislu: žena koja ga ostavlja zbog „idealnog“ lika koga je upoznala na Mreži; Irma, udata žena kojoj je život krajnje dosadan i ne nalazi ono što traži u bračnoj zajednici (ne zato što smisla u braku nema već što ga nije ni tražila unutar već izvan); njena kćer izgubljena u svetu etiketa i prestiža (njen je san da ostvari svoju egzistenciju u svetu etiketa, njen je san da napravi najbolju ambalažu za jogurt)..još jedan dokaz gde je filozofija etiketa važnija od filozofije egzistencijalizma. Tu je i žena koju sreće pred umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“, jedna izvrsna slika koja kritikuje tvz. „zapadnjačku svest“ i danas toliko puta prežvakane a već neiskrene i isprazne priče o ljudskim pravima.
Dakle, ispred slike Petar sreće ženu čije oči sjaje i za koju misli da je pravi poznavalac:
„Šteta, mislio je Petar što nema više takvih ljudi i žena …iskrenih, pravih, svet bi bio lepše mesto, prepuno empatije i ljubavi za bližnje, a ne pozornica za organizaciju dosadnih i sivih kurseva..“A kada su se našli pred slikom, i pre nego što je Petar stigao da se suoči sa lepotom platna ili da možda nešto glasno prokomentariše ne bi li privukao pažnju mlade žene pored sebe, ona iznenada povika iz sveg glasa: „Dole muška umetnost, dole muška dominacija“ (Petrov arhipelag, str. 59)
Celom tom „skicom-epizodom“- „Žena sa noćnom posudom“ Marko Car na podrugljiv način i vrlo eksplicitno slika svet oko sebe, svet današnjice. Tu su „poklonici lepih veština“ u opoziciji sa umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“ , sjano, paradoksalno i precizno opisani ljudi ograničenog mišljenja:
„Treba napomenuti da je „Žena sa Noćnom posudom“, i danas, preko 250 godina od svog nastanka izvor kontroverzi. Neki psihoanalitičari, kažimo i to , smatraju da je tajanstveni osmeh „Žene sa noćnom posudom“ izraz telesnog olakšanja, drugi kažu da osmeh zapravo prethodi olakšanju, neki opet tvrde da se uopšte ne radi o osmehu.. Neki istoričari umetnosti tvrde da je slika simbol i preteča panevropskog , građanskog duha i izraza jer prikazuje jednu tako izrazitu urbanu situaciju kao što je manipulacija noćnom posudom…“ (Petrov ahipeleg, str.58)
Suvišno je reći i to da je ova slika aluzija na jednu čuvenu sliku .
Petar je naivan, osetljiv, usamljen lik, napetih nerava. Kroz njegovo psihičko stanje nazire autorova intertestualna ogorčenost. Suština Petrovog poimanja sveta nije u ljusci sveta, onim što se golim okom može videti, suština je u unutrašnjem svetu, onome kako Petar doživljava svet ali ne i sebe. Sui generis. Biće po sebi. On je jednostavno tu, bez neke posebne svrhe, i sve što se dešava oko njega ne dotiče ga na neki poseban način, No, uprkos svemu on je začuđen. Uvek je začuđen, čak i u trenutku kada postiže uspeh – ne trudom i ne željom već pukim slučajem. I to nije nešto što ga raduje, naprotiv, on je još bezvoljniji, njegova apatija sve više raste kao i prezir prema svetu, sve dok bezvoljnost ne kulminira u gađenje i mučninu. Baš kao i Antoan Rokanten (Mučnina, Žan-Pol Sartr), posmatrajući ljude oko sebe uviđa da su njihovi postupci motivisani željom da prikriju ispraznost i besmisao sopstvenog postojanja. Petar se oseća „kao da mu neko vrhom kišobrana probada želudac“ (Petrov arhipelag, str.11).
Petar je posmatrač. Gotovo da se u romanu mogu pratiti pratiti mene njegovog izraza, od blagosti, bezvoljnosti, začuđenosti, unutrašnje borbe, zasićenosti do spoznaje..ali nijednog trenutka ga ne napušta blaga začuđenost svetom. Ta začuđenost je dobro prikrivena ravnodušjem. On ne kontroliše svoj život. Pasivan je, prepušen je matici sveta da ga vodi.
Nije ni u krizi identitata, već se nalazi usred krize identiteta celog sveta, sveta koji poput mahnite zveri bubri u masi pojedinaca. Sve to podseća na onu scenu iz filma Žitje Brajanovo – kada jedan čovek ustaje i kaže, „Ja ne želim da budem različit“, dok svi zdušno kliču.
Likovi oko Petra su bezlična masa, žrtve sistema, skupljaju bodove kako bi bili nagrađeni. Kao takvi, oni jesu trupla koja hodaju, rade i misle šta da rade dok život protiče kraj njih. Takva je Irma, Gregor-njen muž, gospodin Leon čiji je lik verodostojna karikatura malog čoveka sa izvesnom količnom moći u rukama, on je Petrov šef. Njegov lik upoznajemo još na početku romana. Leon je pričao Petru o tome kako se gledajući Mesec osetio malim, beznačajnim da bi posle dodao:“Ipak, sva ova filozofija neće nam pomoći da ostvarimo rast akcija“ (nav.delo, str.8). Dokazuje li ovo da je filozofija profita čitav kosmos u odnosu na filozofiju egzistencijalizma? Šta je čovek u carstvu postkapitalističkog kosmosa?
U tom svetu Petar se postepeno budi, napetost raste do „nepromišljenog uspeha“ na mestu menadzera u „dresuri kokošaka“. Nije li ta aluzija gde se kokoškama pušta muzika sasvim uspela metafora- kokoške su, u stvari, ljudi! Nije li dresura kokošaka dresura ljudi? Bitan je život ne i kakav. Bitno je da kokoška živi kako bi iznela svoju ulogu, pa makar i celi dan slušala tehno muziku!
Unikok (firma u kojoj Petar radi) je jedna velika familija, ona je svet.. Na globalnom planu autor kritikuje liberalne kapitalističke kvaziideologije (jer ideologije nema, ona je kula od karata).
I na kraju, otrežnjenje – buđenje. Petrovo buđenje jeste san o buđenju. Njegov san je simboličan. Sanja svet onako kako ga doživljava. Tu njegova pobuna dolazi do tačke vrenja, on sanja da zaustavlja užurbanost sveta- pretrčava ulicu kako bi omeo saobraćaj, sanja kako je u njegovoj firmi (Unikok-u) novi moto –opuštenost koju postižu na krajnje protivurečan način ograđujući zaposlene rešetkama, sanja kako upoznaje srodnu dušu i zajedno traže izlaz. Izlaza nema, neba nema.
A kada se stvarno probudi dočekuje ga košmar, dočekuje ga ljudski vek, prikazan kao „ rok trajanja“. Umire mu jedini prijatelj. Ali svet nije stao, rutina se nastavlja. Obuzima ga bes „činilo se da mu u grudima raste jedna crna rupa, praznina..“(isto, str.115), tada Petar briše sve podatke Unikok firme i na tren se sveti, remeti kolotečinu. Premda, ne nalazi izlaz, uspeva da nadvladava sopstveni stid , iz grla mu se otima krik, baš kao i Melkioru Tresiću (Kiklop, Ranko Marinković) na kraju romana. Pa ipak, izlaza nema, jer „taj momak je beznačajan za zajednicu, on je samo pojedinac.“* (* Luj-Ferdinand Selin; početak Mučnine, Žan-Pol Sartra)
Osnovne odlike Markovog izaza su neposrenost, jednostavnost; slikovitost teksta; pripovedanje u trećem licu gde ne iznosi svoje emocije već izaziva emocije kod čitalaca.
On skicira krupnim a preciznijm potezima događaje u 43 kratkih epizoda. Svaka epizoda je priča za sebe, tj. motivski izdvojena celina koja ima svoju ciljnu grupu, tj. područje kritike: npr. titule, besumična kupovina, brendovi, feminizam, kapitalizam, poslovni ljudi, stereotipi, politička korektnost, sistem itd. jednom rečju – svet danas jer priča jeste smeštena u sadašnjicu, ali nekakvu izvitoperenu. Opet, to jeste ono „sada“ za čitatelja koji posegne za ovom knjigom, samim tim što je čita i nastavlja da je čita, on je izvan nje, ali zato drugim okom u sopstvenoj sadašnjici vidi tamo neki svet, svet koji jeste blizak ovom našem sada.
Kao što je već pomenuto da je ovo jedna velika kritika društva. Ona stoji kao opomena da smo na korak, ili već jesmo u toj budućnosti a da to i ne primećujemo. Nisu li one knjige iz budućnosti sa motivom mašina koje će zavladiti svetom, već kao metafora otelotvorile u ovu knjigu? Samo što su mašine ovde, u ovom romanu imale sasvim drugu ulogu – one jesu ljudi. Ljudi ovde odzvanjaju metalnim zvukom.
I konačno, jedina zamerka autoru jeste ta da se katkad delo ne može odvojiti od lične impresije, kao da je Marko Car samo prepričavao svet.
Objavljeno u Bagdali