четвртак, 8. јул 2010.

Mrežna delta – Megalomanija ( ZI Webman i Setva Kutena, Megalomanija, Alma, Beograd, 2009.)

Kratki fragmentarni roman, Megalomanija jeste nesvakidašnje delo. Nesvakidašnjost se ogleda u samom načinu pisanja, delo je nastalo online, na Internetu. Dakle, reč je o modernoj epistolarnoj formi, gde su ZI Webman i Setva Kutena(1) , pored autorstva i likovi ovog romana, ali, glavni lik je sama Megalomanija. Megalomanija samim svojim naslovom prezentuje golemaštvo, precenjivanje, ludilo veličine. Ona je Godo, mada za razliku Beketovog Godoa, na nju se ne čeka, on je već tu. Vladimir i Estragon- u ovom slučaju ZI Webman i Setva Kutena nalaze se u samoj njenoj srži, postavljaju pitanja o smislu megalomanštva, o mestu gde se ona može naći - u današnjici, i nalaze je - ona je kako izvan čitalaca tako i unutar, ostavlja trag kao nož pod korom krompira, a ukus, pak, ostaje isti- to je imaginarni ukus ljudskog mesa u užasima modernog življenja, proždiranje čitaoca(2) , Overdose(3) kao i mnogi drugi primeri.
Pastiš je ovde sveden do megalomanskih razmera od pop, rock motiva do subkulture pa do srpske prošlosti i mitova kao što su zidanje Skadra na Bojani, filozofije, do misticizma o čemu će biti reči kasnije u izlaganju o Setvahovom pripovedanju. Megalomanija je pre svega jedna kritika društva kao i kritika kako starih tako i novih poetika, karakterištični primeri su Spaljivanje knjiga, Ana Karenjina, Pedeset i prvi Setwahov zapis.(4) Posebno se ističe Osamnaesti Setwahov zapis koji je svojevrsna kritika megalomanske poezije, ili pre pomame da svako iole pismen piše pesme i da to ima smisla: ’’Poezija je, često, tinejdžerska bolest, međutim, uopšteno: to je jedan oblik megalomanije. To je tako lako: napisati pedesetak ili možda čak i hiljadu reči, i diviti se “smislu’’. A reči kao reči: trpe sadizam pesnika i sa mukom grade celinu. Ne znaju pesnici šta je grčki poiesis! Ne znaju ni šta je srednjovekovni princip “Bog voli parno’’ Sve je to carbon-fiber poezija!’’ lagana, brza, hot-dog literatura’’(5).

“Megalomanija” je, takođe, i prirodni nastavak “Reprize reprize”(6) gde ulogu francuskog pisca Alena Rob-Grijea preuzima Setwah.
Počevši opušteno, kao dijalog dvojice poznanika, “Megalomanija” se pretače u večitu polemiku o smislu života i besmislu smrti, traganju za istinom u novom, užurbanom vremenu, traganju za sopstvenim identitetom. Dijalog prerasta u pustolovinu pisanja, čitaoci su uključeni u samo stvaranje dela, komentarišu autore, katkad i inspirišu autore(7) .
Dok Setva Kutena u pripovedanju žuri kako bi što pre sve ispričao, kako bi čitaoca impresionirao, i kako mu pripovedačka nit ne bi izmakla, ZI Webman je znatno sporiji, postojaniji, sigurniji. Naime, od samog početka autori su zauzeli svoje ‘’pisačke’’ teritorije pa deluje kao da jedan drugog izazivaju na dvoboj, i to dvoboj rečima. Međutim, sreću se u jednoj tački: umorni zec i uporna kornjača negde na sredini “Megalomanije”, na kraju sveta gde nalazimo Kastrirane grobare sa Grenlanda(8) . Ali, susret je kratkog daha, jer se opet razmimoilaze, tojest, svako priča svoju priču, da Megalomanija počinje da liči na kakvu vavilonsku slagalicu bez ikakvog reda i smisla, da bi se negde pri samom kraju spojile u zajedničku pripovedačku nit, gde oba autora ostaju u pat poziciji, a već dali šah-mat svojim čitaocima. Jer kraj je posve neočekivan, nagao, ali kao i svaki kraj – običan kraj.

Setva Kuteni zapisi prožeti su katkad romantično-melanholičnim motivima do onih fantastičnih. Fantastika je fino obavijena velom misticističnih struja, susrtet sa nečim Trećim, u ovom slučaju Nagualom(9) i Setvahova začaranost drugačijim, nekonvencionalnim koje smenjuju tu lepu notu fantastike i svode na ‘’Tonal’’ tj. svet kao takav. Svet je jedna velika noćna mora koja uljuljkuje u san Setvaha zadojenog strahom od konačnog kraja (zato ga I poriče). Otuda beg u Kutendvaziju(10) , gde počinje udvajanje u Setvahovom pripovedanju, sa jedne strane aksidentalni realizam- sećanja kroz retrospektivnu prizmu a sa druge, pak, jedan izmišljeni svet, doduše, dat samo u skici. Kutenadvazija. ‘’Globalizacija. Svet je biznis. Planeta je privatno vlasništvo. Svetom vladaju korporacije…novac se štampa kao toalet papir’’(11) , kaže on iz čega možemo zaključiti da je njegov beg opravdan, on takvom svetu ne pripada. Setvahova lična priča je traganje u obliku jednog velikog putovanja kroz razne dobi. Tu imamo jednu simpatičnu sliku dečaka čiju prirodnu znatiželju rasršuje predavanje o hologramu slona u zoološkom vrtu. Čini se da se ‘’Skupna tačka’’ pomerila I način na koji je video svet jeste ono već spomenuto a glavno načelo je zlo. ‘’Zlo bez opozicije jeste metafora za ono što je u stvarnosti regularni tok stvari.’’(12) Kutenadvazija je stvorena. Ona je novi svet sačinjen od odabranih.
Tok Setvinog pripovedanja vrvi od raznoraznih motiva, tako da u romanu imamo i prastari motiv đavola. U “Megalomaniji” đavo je oličenje moderne žene koju, opet, Setwah doživljava u prijateljici Rogue Echo.
Prepoznatljiv je iskonski strah od nove uloge žene, ali i prikrivena težnja ka principu patrijarhalnosti ka mestu vođe jer žena-vođa ne bi bila u skladu sa Setwahovom nabujalom prirodom. Kako bi se odbranio od takvog stava, on zamišlja kćer, Gadru Ham, čija je plastičnost opisana u samo nekoliko rečenica sâm vrhunac u Setva Kuteninom pripovedanju.
On svojom impulsivnošću odaje jednog relativno mladog pripovedača čiji je talenat u besedništvu neosporan. Ali brzina dolazi do svojih granica pa se u daljem pripovedanju oseća zamor.
Webman, na beogradskom Medaku još uvek zaljuljan blagim treptajima tramvaja koji ga vode u njegov svet mreža, sklapanja kolaža, naizgled pasivan, razgrće paučinu stare književnosti i poput velikog slagača, slaže Megalomaniju, vodi priču, usmerava Setvine nemirne brzake i uliva u beskonačno more, Megalomaniju.
“Megalomanija nema administratora…” (Sa čim se pisac ovog prikaza ne bi složio jer je Webman njen prirodni administrator.)
I nastavlja:
“U njoj vladaju haos i slučajnost. To podseća na kotrljanje kamena niz liticu o mitu o Sizifu koji ruši i uništava sve pred sobom...’’(13)
Od samog početka neutralan prema čitaocu, zauzima ironičnan stav, Webman vreba čitaoca intertestualnošću sa izvesnom dozom cinizma i autoironije(14) . I nestaje. Ali njegov nestanak je samo privid. Sve vreme plete mreže za svog čitaoca i odabira. Njegov izbor je Arjuna Stromentato, za kog kaže da njegov epizodni lik nije ni ušao u megalomaniju već stoji na margini ulovljenog čitača. Njihove uloge se vešto preobražavaju, pisac u ulozi bivšeg fudbalera a sadašnjeg pušača u paraboli o Sizifu a čitalac u nekog usputnog čitaoca koji zapravo čita antičku književnost, čitaoca koga zanima samo harmonija. Ne nalazi ono što očekuje od književnosti ali uhvaćen je u zamku pisca čiji svaki dodir tastature budno prati. Na prvi pogled Webman iznosi puke konstatacije, izjave o svetu koji ga okružuje. Ali ako pažljivije uronimo u Megalomaniju te izjave plene svojom konciznošću ali i Kamijevom apsurdnošću (primer: fragmenat „Sizifov kamen“).
“Megalomaniju” bih još mogla da uporedim sa divljom rekom koja se račva u više rukavaca i tako ukroćena konačno uliva u more, a to more jeste celina.
To jeste megalomanija!

1) Setva Kutena kao autor a Setwah kao lik u Megalomaniji.
2) Megalomanija, str. 60
3)) Nav.delo, str. 57
4) isto
5) Nav.delo, str. 36
6) Zoran Ilić: Repriza reprize, Liber, Beograd, 2009.
7) Gloorijaa, Arjuna Stromentato, Sinister, MC_ jedni od nick-ova sa Bundolo mreže koji postaju i epizdoni likovi Megalomanije.

8) Megalomanija, str. 77
9)Termin koji je koristio Kastaneda (Karlos Kastaneda) za izmenjenu realnost,podjednako stvarnom ali ne i vidljivom golim okom. Ona se najlakše može doseći izmenjenim stanjem svesti. Pandan ovom stanju je Tonal, tj. Prvi sloj sveta. Tonal i Nagual se nalaze u Skupnoj tački. Čovek ima sposobnost da u snu pomeri Skupnu tačku od Tonala do Naguala, otud onih ’’nemogućih’’ situacija u snovima.
10) Megalomanija, str.59
11)Isto, str.82
12) Isto str.60
13) Isto, str.87
14) Ist str 17


(objavljeno u Sveskama, br. 95)

2 коментара: