Zemlja isparava pod naletima Sunca. Čekam ga kod tropikana bara, čekam, a on ne zna da ga ja čekam. Padaju mi svakakve misli napamet...kao on ce doći u zagrljaju sa drugom, a ja ću posramljena pognuti glavu. Ili neće ni doći, a ljudi koji me okružuju pomisliće,evo je- jos jedna luzerka pije sama. Ili doći će i prosto neće obratiti pažnju na me i poželecu da isčupam ovo moje ustreptalo srce iz grudi…
Kapljice znoja orosiše mi čelo, vrućina je ubitačna. Dođe mi da skočim u obližnju baru, koju ovdašnji ljudi nazivaju jezerom. A ako skočim, on ce doći i otići i neću ga videti. čekanje je tako nepodnošljivo.
A možda sve ispadne ok. I ja mu kažem sve...kako je prošlo devet godina, a kod mene se ništa nije promenilo...Kako je on moja polovina duše, i da nijednog trenutka nisam prestala da mislim na njega.Bla, bla,bla- I, naravno, ja ga volim... Ili,ne, ne, možda da budem kao, ono, ravnodušna, pričam o nekim neobaveznim stvarima, i onako usput da ga navedem da se priseća. A možda i sam shvati zašto sam ja tu...
Šta sad hoće ovaj?!
Ma daj, kakav kliše! O čemu ovaj priča.A možda je i dobro, u slučaju da nije sam, ja kao imam društvo...pf,prejak parfem...Ma, jok, iskaširacu...
Najdužih sat. Ne, nece doći.Pa prošlo je mnogo vremena, ko zna gde je on. Ma glupost! Samo jednom sam ga videla u životu, pre tih devet godina, možda on i nije odavde, možda je naleteo slučajno kao i ja. Sigurno nije odavde.. Govorio je o mnogim gradovima koje je video, i kako svaki grad ima sebi svojstven duh, ali i odredjeni kalup ponašanja ljudi...verovatno je i sada u nekom gradu, ili mozda izvan grada, kod neke vode, gde se leti ljudi okupljaju, i možda baš sad govori nekoj ženi kako ne želi da smeta ali ima neodoljivu želju da priča baš sa njom.I eto, dve komete, sudariše se u vasioni, bila je to prava eksplozija, i raznele jedna drugoj rep pa nastavile svojim putevima...Ali, ne! Pa pričao je sa meštanima, delovao je kao da ih zna. Sećam se da je, čak, pričao nekakvu jezivu priču o jezeru...Kako ono svake godine trazi žrtvu jer je tu nekada bilo groblje, ali vlada je odlučila da tu napravi jezero... i da su pritom udavili i jednu babu koja nije htela da potope groblje, jer joj je tu ćerka sahranjena. Nije htela da ode i oni su je nasilno odvojili od groba. Ali je ona, ipak, nastavljala da dolazi svaki dan, sve do dana kad joj voda bila u visini očiju, onda je odlučila da ostane.
Sunce igra svoj poslednji ples za danas. čudna je stvar sa vremenom, sad zrnca peska lagano ističu iz peščanog sata. Tako malo vremena. Opet cu otići i biće to deset, jedanaest, petnaest godina…Ili više neće biti godina?
A da pitam nekoga? Da uzjasem vetove i da tražim? Tražim i ne nadjem? To bi bio tako glup osećaj. Ili ga nadjem. A šta bih rekla? Sigurno bi očekivao odgovor, ili bilo šta. Ili da mu se bacim u zagrljaj a on zbunjeno: ko si sad pa ti? Da, šta ako me ne prepozna? Ili jos gore, ne želi da me prepozna.
A možda ga ni ja ne prepoznam. Nema šanse! Sigurno bih ga prepoznala...
A ako mu se desilo nešto? Možda se i on pridružio baki iz jezera? Ma ne verujem, osetila bih to...Svejedno, opet bih se sutra vratila svome sivom, jednoličnom danu.
Jutro uz poslednju cigaretu iz sinoćne pakle, jak čaj od nane i veštački osmeh upućen ljudima iz kancelarije. Bajati tračevi i gomila papira. Pauza za doručak, ljuštenje narandze i listanje novina. Zatim supermarket i hrana za mačke.Otključavanje i zaključavanje vrata, stavljanja reze, paljenje TV-a. Uvala u poluraspalu fotelju I noć…jos jedna cigareta u pakli i pranje zuba....
Ma, zar je važno kako će da reaguje, reći ću mu zbog čega sam došla i zbog čega nisam dolazila svih ovih godina, a htela sam...Ah, moj glupi strah...Sve je tako nedorečeno.
Ne, ja sam jaka, ovaj put ću se, čak, usuditi i da pridjem prva ako je to potrebno.
Ostalo je jos 45 min do mog poslednjeg voza.
Ne, on neće doći, ko zna šta je sa njim...
Konačno! Moram da delujem pribrano. Moram da delujem trezno. Jao! Evo, prilazi mi.
”Ej, ne mogu da verujem! Koliko sam samo želeo da te vidim! Pa otkud ti ovde?”
“mmgrm..”
“Jesi li sama? Reci, ako je slobodno da ti se pridružim?”
"mmrgh"
prokleti glas, ni ja samu sebe nisam razumela...
"ok. Vidim da nisi za društvo. Odo ja ."
"mmrgh"
ah, otišao...
objavljeno u zborniku ''Jedu li Kinezi pse'', The best of Kišobran 3
недеља, 28. август 2011.
петак, 6. мај 2011.
U grču Sartrove Mučnine
(Prikaz romana Petrov arhipelag, Marko Car, Treći trg, Beograd, 2009.)
„i ja bih u vrevi da vrvim
Osama na trgu me snađe“
Momčilo Nastasijević
Nedavno je izašao roman, prvenac Marka Cara. Kroz moto na samom početku romana, Marko je dao precizan rezime sopstvenog dela:
„Bilo je to u doba kada su bogate zemlje, načičkane industrijama, nakrcane radnjama, otkrile novu religiju, projekat dostojan napora koje je čovek podnosio milenijumima: napraviti od sveta jedno veliko preduzeće.“ Rene Viktor Piles, Proklinjač
Dakle, svet je zabavljen postizanjem materijalnih dobara. Svet, gde je vrhovni vođa Njegovo veličanstvo, Profit. To je svet koji guta pojedinca jer je za nj pojedinac samo potrošna roba. Svet, gde je ambalaža bitnija od samog proizvoda, gde je bitno što bolje (se) plasirati, prodati (se)..Vreme ne postoji ukoliko nije novac. U tom svetu pojedinac je usamljen, takva je i sudbina Petra, glavnog junaka ovog romana. Sve je podređeno efikasnom ostvarenju profita čak i ljudska egzistencija. Emocije moraju da budu u skladu sa poboljšanjem profita, ponašanje mora biti u skladu sa sticanjem velikog profita. Ukoliko pojedinac misli ili se bar zapita o smislu svega, pa i života, pod takvim okolnostima on tone u ništavilo, iako je ništavilo svuda oko njega. Profit je ovde sličan onoj nemani – Kiklopu u istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Ali, dok je u Kiklopu sve otrovno, bolesno, gnjilo, krvožedno i suludo u Petrovom arhipelagu je sve to našminkano, premazano slojevima i slojevima boja da boja puca i nazire se trulež.
U samoj srži te truleži nalazi se Petar, poput mladog izdanka još neokaljan, neiskvaren potrošačkom pomamom.
Na samom početku romana njega ostavlja devojka i samim tim vrpca događaja se odmotava ili bolje rečeno, obmotava poput omče oko Petrove svesti. Petrovo iskustvo sa ženama ima tragičan prizvuk jer žene koje sreće jesu stereotipni prototipovi, vazda u nekakvom traganju, batrgaju se u sopstvenom besmislu: žena koja ga ostavlja zbog „idealnog“ lika koga je upoznala na Mreži; Irma, udata žena kojoj je život krajnje dosadan i ne nalazi ono što traži u bračnoj zajednici (ne zato što smisla u braku nema već što ga nije ni tražila unutar već izvan); njena kćer izgubljena u svetu etiketa i prestiža (njen je san da ostvari svoju egzistenciju u svetu etiketa, njen je san da napravi najbolju ambalažu za jogurt)..još jedan dokaz gde je filozofija etiketa važnija od filozofije egzistencijalizma. Tu je i žena koju sreće pred umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“, jedna izvrsna slika koja kritikuje tvz. „zapadnjačku svest“ i danas toliko puta prežvakane a već neiskrene i isprazne priče o ljudskim pravima.
Dakle, ispred slike Petar sreće ženu čije oči sjaje i za koju misli da je pravi poznavalac:
„Šteta, mislio je Petar što nema više takvih ljudi i žena …iskrenih, pravih, svet bi bio lepše mesto, prepuno empatije i ljubavi za bližnje, a ne pozornica za organizaciju dosadnih i sivih kurseva..“A kada su se našli pred slikom, i pre nego što je Petar stigao da se suoči sa lepotom platna ili da možda nešto glasno prokomentariše ne bi li privukao pažnju mlade žene pored sebe, ona iznenada povika iz sveg glasa: „Dole muška umetnost, dole muška dominacija“ (Petrov arhipelag, str. 59)
Celom tom „skicom-epizodom“- „Žena sa noćnom posudom“ Marko Car na podrugljiv način i vrlo eksplicitno slika svet oko sebe, svet današnjice. Tu su „poklonici lepih veština“ u opoziciji sa umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“ , sjano, paradoksalno i precizno opisani ljudi ograničenog mišljenja:
„Treba napomenuti da je „Žena sa Noćnom posudom“, i danas, preko 250 godina od svog nastanka izvor kontroverzi. Neki psihoanalitičari, kažimo i to , smatraju da je tajanstveni osmeh „Žene sa noćnom posudom“ izraz telesnog olakšanja, drugi kažu da osmeh zapravo prethodi olakšanju, neki opet tvrde da se uopšte ne radi o osmehu.. Neki istoričari umetnosti tvrde da je slika simbol i preteča panevropskog , građanskog duha i izraza jer prikazuje jednu tako izrazitu urbanu situaciju kao što je manipulacija noćnom posudom…“ (Petrov ahipeleg, str.58)
Suvišno je reći i to da je ova slika aluzija na jednu čuvenu sliku .
Petar je naivan, osetljiv, usamljen lik, napetih nerava. Kroz njegovo psihičko stanje nazire autorova intertestualna ogorčenost. Suština Petrovog poimanja sveta nije u ljusci sveta, onim što se golim okom može videti, suština je u unutrašnjem svetu, onome kako Petar doživljava svet ali ne i sebe. Sui generis. Biće po sebi. On je jednostavno tu, bez neke posebne svrhe, i sve što se dešava oko njega ne dotiče ga na neki poseban način, No, uprkos svemu on je začuđen. Uvek je začuđen, čak i u trenutku kada postiže uspeh – ne trudom i ne željom već pukim slučajem. I to nije nešto što ga raduje, naprotiv, on je još bezvoljniji, njegova apatija sve više raste kao i prezir prema svetu, sve dok bezvoljnost ne kulminira u gađenje i mučninu. Baš kao i Antoan Rokanten (Mučnina, Žan-Pol Sartr), posmatrajući ljude oko sebe uviđa da su njihovi postupci motivisani željom da prikriju ispraznost i besmisao sopstvenog postojanja. Petar se oseća „kao da mu neko vrhom kišobrana probada želudac“ (Petrov arhipelag, str.11).
Petar je posmatrač. Gotovo da se u romanu mogu pratiti pratiti mene njegovog izraza, od blagosti, bezvoljnosti, začuđenosti, unutrašnje borbe, zasićenosti do spoznaje..ali nijednog trenutka ga ne napušta blaga začuđenost svetom. Ta začuđenost je dobro prikrivena ravnodušjem. On ne kontroliše svoj život. Pasivan je, prepušen je matici sveta da ga vodi.
Nije ni u krizi identitata, već se nalazi usred krize identiteta celog sveta, sveta koji poput mahnite zveri bubri u masi pojedinaca. Sve to podseća na onu scenu iz filma Žitje Brajanovo – kada jedan čovek ustaje i kaže, „Ja ne želim da budem različit“, dok svi zdušno kliču.
Likovi oko Petra su bezlična masa, žrtve sistema, skupljaju bodove kako bi bili nagrađeni. Kao takvi, oni jesu trupla koja hodaju, rade i misle šta da rade dok život protiče kraj njih. Takva je Irma, Gregor-njen muž, gospodin Leon čiji je lik verodostojna karikatura malog čoveka sa izvesnom količnom moći u rukama, on je Petrov šef. Njegov lik upoznajemo još na početku romana. Leon je pričao Petru o tome kako se gledajući Mesec osetio malim, beznačajnim da bi posle dodao:“Ipak, sva ova filozofija neće nam pomoći da ostvarimo rast akcija“ (nav.delo, str.8). Dokazuje li ovo da je filozofija profita čitav kosmos u odnosu na filozofiju egzistencijalizma? Šta je čovek u carstvu postkapitalističkog kosmosa?
U tom svetu Petar se postepeno budi, napetost raste do „nepromišljenog uspeha“ na mestu menadzera u „dresuri kokošaka“. Nije li ta aluzija gde se kokoškama pušta muzika sasvim uspela metafora- kokoške su, u stvari, ljudi! Nije li dresura kokošaka dresura ljudi? Bitan je život ne i kakav. Bitno je da kokoška živi kako bi iznela svoju ulogu, pa makar i celi dan slušala tehno muziku!
Unikok (firma u kojoj Petar radi) je jedna velika familija, ona je svet.. Na globalnom planu autor kritikuje liberalne kapitalističke kvaziideologije (jer ideologije nema, ona je kula od karata).
I na kraju, otrežnjenje – buđenje. Petrovo buđenje jeste san o buđenju. Njegov san je simboličan. Sanja svet onako kako ga doživljava. Tu njegova pobuna dolazi do tačke vrenja, on sanja da zaustavlja užurbanost sveta- pretrčava ulicu kako bi omeo saobraćaj, sanja kako je u njegovoj firmi (Unikok-u) novi moto –opuštenost koju postižu na krajnje protivurečan način ograđujući zaposlene rešetkama, sanja kako upoznaje srodnu dušu i zajedno traže izlaz. Izlaza nema, neba nema.
A kada se stvarno probudi dočekuje ga košmar, dočekuje ga ljudski vek, prikazan kao „ rok trajanja“. Umire mu jedini prijatelj. Ali svet nije stao, rutina se nastavlja. Obuzima ga bes „činilo se da mu u grudima raste jedna crna rupa, praznina..“(isto, str.115), tada Petar briše sve podatke Unikok firme i na tren se sveti, remeti kolotečinu. Premda, ne nalazi izlaz, uspeva da nadvladava sopstveni stid , iz grla mu se otima krik, baš kao i Melkioru Tresiću (Kiklop, Ranko Marinković) na kraju romana. Pa ipak, izlaza nema, jer „taj momak je beznačajan za zajednicu, on je samo pojedinac.“* (* Luj-Ferdinand Selin; početak Mučnine, Žan-Pol Sartra)
Osnovne odlike Markovog izaza su neposrenost, jednostavnost; slikovitost teksta; pripovedanje u trećem licu gde ne iznosi svoje emocije već izaziva emocije kod čitalaca.
On skicira krupnim a preciznijm potezima događaje u 43 kratkih epizoda. Svaka epizoda je priča za sebe, tj. motivski izdvojena celina koja ima svoju ciljnu grupu, tj. područje kritike: npr. titule, besumična kupovina, brendovi, feminizam, kapitalizam, poslovni ljudi, stereotipi, politička korektnost, sistem itd. jednom rečju – svet danas jer priča jeste smeštena u sadašnjicu, ali nekakvu izvitoperenu. Opet, to jeste ono „sada“ za čitatelja koji posegne za ovom knjigom, samim tim što je čita i nastavlja da je čita, on je izvan nje, ali zato drugim okom u sopstvenoj sadašnjici vidi tamo neki svet, svet koji jeste blizak ovom našem sada.
Kao što je već pomenuto da je ovo jedna velika kritika društva. Ona stoji kao opomena da smo na korak, ili već jesmo u toj budućnosti a da to i ne primećujemo. Nisu li one knjige iz budućnosti sa motivom mašina koje će zavladiti svetom, već kao metafora otelotvorile u ovu knjigu? Samo što su mašine ovde, u ovom romanu imale sasvim drugu ulogu – one jesu ljudi. Ljudi ovde odzvanjaju metalnim zvukom.
I konačno, jedina zamerka autoru jeste ta da se katkad delo ne može odvojiti od lične impresije, kao da je Marko Car samo prepričavao svet.
Objavljeno u Bagdali
„i ja bih u vrevi da vrvim
Osama na trgu me snađe“
Momčilo Nastasijević
Nedavno je izašao roman, prvenac Marka Cara. Kroz moto na samom početku romana, Marko je dao precizan rezime sopstvenog dela:
„Bilo je to u doba kada su bogate zemlje, načičkane industrijama, nakrcane radnjama, otkrile novu religiju, projekat dostojan napora koje je čovek podnosio milenijumima: napraviti od sveta jedno veliko preduzeće.“ Rene Viktor Piles, Proklinjač
Dakle, svet je zabavljen postizanjem materijalnih dobara. Svet, gde je vrhovni vođa Njegovo veličanstvo, Profit. To je svet koji guta pojedinca jer je za nj pojedinac samo potrošna roba. Svet, gde je ambalaža bitnija od samog proizvoda, gde je bitno što bolje (se) plasirati, prodati (se)..Vreme ne postoji ukoliko nije novac. U tom svetu pojedinac je usamljen, takva je i sudbina Petra, glavnog junaka ovog romana. Sve je podređeno efikasnom ostvarenju profita čak i ljudska egzistencija. Emocije moraju da budu u skladu sa poboljšanjem profita, ponašanje mora biti u skladu sa sticanjem velikog profita. Ukoliko pojedinac misli ili se bar zapita o smislu svega, pa i života, pod takvim okolnostima on tone u ništavilo, iako je ništavilo svuda oko njega. Profit je ovde sličan onoj nemani – Kiklopu u istoimenom romanu Ranka Marinkovića. Ali, dok je u Kiklopu sve otrovno, bolesno, gnjilo, krvožedno i suludo u Petrovom arhipelagu je sve to našminkano, premazano slojevima i slojevima boja da boja puca i nazire se trulež.
U samoj srži te truleži nalazi se Petar, poput mladog izdanka još neokaljan, neiskvaren potrošačkom pomamom.
Na samom početku romana njega ostavlja devojka i samim tim vrpca događaja se odmotava ili bolje rečeno, obmotava poput omče oko Petrove svesti. Petrovo iskustvo sa ženama ima tragičan prizvuk jer žene koje sreće jesu stereotipni prototipovi, vazda u nekakvom traganju, batrgaju se u sopstvenom besmislu: žena koja ga ostavlja zbog „idealnog“ lika koga je upoznala na Mreži; Irma, udata žena kojoj je život krajnje dosadan i ne nalazi ono što traži u bračnoj zajednici (ne zato što smisla u braku nema već što ga nije ni tražila unutar već izvan); njena kćer izgubljena u svetu etiketa i prestiža (njen je san da ostvari svoju egzistenciju u svetu etiketa, njen je san da napravi najbolju ambalažu za jogurt)..još jedan dokaz gde je filozofija etiketa važnija od filozofije egzistencijalizma. Tu je i žena koju sreće pred umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“, jedna izvrsna slika koja kritikuje tvz. „zapadnjačku svest“ i danas toliko puta prežvakane a već neiskrene i isprazne priče o ljudskim pravima.
Dakle, ispred slike Petar sreće ženu čije oči sjaje i za koju misli da je pravi poznavalac:
„Šteta, mislio je Petar što nema više takvih ljudi i žena …iskrenih, pravih, svet bi bio lepše mesto, prepuno empatije i ljubavi za bližnje, a ne pozornica za organizaciju dosadnih i sivih kurseva..“A kada su se našli pred slikom, i pre nego što je Petar stigao da se suoči sa lepotom platna ili da možda nešto glasno prokomentariše ne bi li privukao pažnju mlade žene pored sebe, ona iznenada povika iz sveg glasa: „Dole muška umetnost, dole muška dominacija“ (Petrov arhipelag, str. 59)
Celom tom „skicom-epizodom“- „Žena sa noćnom posudom“ Marko Car na podrugljiv način i vrlo eksplicitno slika svet oko sebe, svet današnjice. Tu su „poklonici lepih veština“ u opoziciji sa umetničkim delom „Žena sa noćnom posudom“ , sjano, paradoksalno i precizno opisani ljudi ograničenog mišljenja:
„Treba napomenuti da je „Žena sa Noćnom posudom“, i danas, preko 250 godina od svog nastanka izvor kontroverzi. Neki psihoanalitičari, kažimo i to , smatraju da je tajanstveni osmeh „Žene sa noćnom posudom“ izraz telesnog olakšanja, drugi kažu da osmeh zapravo prethodi olakšanju, neki opet tvrde da se uopšte ne radi o osmehu.. Neki istoričari umetnosti tvrde da je slika simbol i preteča panevropskog , građanskog duha i izraza jer prikazuje jednu tako izrazitu urbanu situaciju kao što je manipulacija noćnom posudom…“ (Petrov ahipeleg, str.58)
Suvišno je reći i to da je ova slika aluzija na jednu čuvenu sliku .
Petar je naivan, osetljiv, usamljen lik, napetih nerava. Kroz njegovo psihičko stanje nazire autorova intertestualna ogorčenost. Suština Petrovog poimanja sveta nije u ljusci sveta, onim što se golim okom može videti, suština je u unutrašnjem svetu, onome kako Petar doživljava svet ali ne i sebe. Sui generis. Biće po sebi. On je jednostavno tu, bez neke posebne svrhe, i sve što se dešava oko njega ne dotiče ga na neki poseban način, No, uprkos svemu on je začuđen. Uvek je začuđen, čak i u trenutku kada postiže uspeh – ne trudom i ne željom već pukim slučajem. I to nije nešto što ga raduje, naprotiv, on je još bezvoljniji, njegova apatija sve više raste kao i prezir prema svetu, sve dok bezvoljnost ne kulminira u gađenje i mučninu. Baš kao i Antoan Rokanten (Mučnina, Žan-Pol Sartr), posmatrajući ljude oko sebe uviđa da su njihovi postupci motivisani željom da prikriju ispraznost i besmisao sopstvenog postojanja. Petar se oseća „kao da mu neko vrhom kišobrana probada želudac“ (Petrov arhipelag, str.11).
Petar je posmatrač. Gotovo da se u romanu mogu pratiti pratiti mene njegovog izraza, od blagosti, bezvoljnosti, začuđenosti, unutrašnje borbe, zasićenosti do spoznaje..ali nijednog trenutka ga ne napušta blaga začuđenost svetom. Ta začuđenost je dobro prikrivena ravnodušjem. On ne kontroliše svoj život. Pasivan je, prepušen je matici sveta da ga vodi.
Nije ni u krizi identitata, već se nalazi usred krize identiteta celog sveta, sveta koji poput mahnite zveri bubri u masi pojedinaca. Sve to podseća na onu scenu iz filma Žitje Brajanovo – kada jedan čovek ustaje i kaže, „Ja ne želim da budem različit“, dok svi zdušno kliču.
Likovi oko Petra su bezlična masa, žrtve sistema, skupljaju bodove kako bi bili nagrađeni. Kao takvi, oni jesu trupla koja hodaju, rade i misle šta da rade dok život protiče kraj njih. Takva je Irma, Gregor-njen muž, gospodin Leon čiji je lik verodostojna karikatura malog čoveka sa izvesnom količnom moći u rukama, on je Petrov šef. Njegov lik upoznajemo još na početku romana. Leon je pričao Petru o tome kako se gledajući Mesec osetio malim, beznačajnim da bi posle dodao:“Ipak, sva ova filozofija neće nam pomoći da ostvarimo rast akcija“ (nav.delo, str.8). Dokazuje li ovo da je filozofija profita čitav kosmos u odnosu na filozofiju egzistencijalizma? Šta je čovek u carstvu postkapitalističkog kosmosa?
U tom svetu Petar se postepeno budi, napetost raste do „nepromišljenog uspeha“ na mestu menadzera u „dresuri kokošaka“. Nije li ta aluzija gde se kokoškama pušta muzika sasvim uspela metafora- kokoške su, u stvari, ljudi! Nije li dresura kokošaka dresura ljudi? Bitan je život ne i kakav. Bitno je da kokoška živi kako bi iznela svoju ulogu, pa makar i celi dan slušala tehno muziku!
Unikok (firma u kojoj Petar radi) je jedna velika familija, ona je svet.. Na globalnom planu autor kritikuje liberalne kapitalističke kvaziideologije (jer ideologije nema, ona je kula od karata).
I na kraju, otrežnjenje – buđenje. Petrovo buđenje jeste san o buđenju. Njegov san je simboličan. Sanja svet onako kako ga doživljava. Tu njegova pobuna dolazi do tačke vrenja, on sanja da zaustavlja užurbanost sveta- pretrčava ulicu kako bi omeo saobraćaj, sanja kako je u njegovoj firmi (Unikok-u) novi moto –opuštenost koju postižu na krajnje protivurečan način ograđujući zaposlene rešetkama, sanja kako upoznaje srodnu dušu i zajedno traže izlaz. Izlaza nema, neba nema.
A kada se stvarno probudi dočekuje ga košmar, dočekuje ga ljudski vek, prikazan kao „ rok trajanja“. Umire mu jedini prijatelj. Ali svet nije stao, rutina se nastavlja. Obuzima ga bes „činilo se da mu u grudima raste jedna crna rupa, praznina..“(isto, str.115), tada Petar briše sve podatke Unikok firme i na tren se sveti, remeti kolotečinu. Premda, ne nalazi izlaz, uspeva da nadvladava sopstveni stid , iz grla mu se otima krik, baš kao i Melkioru Tresiću (Kiklop, Ranko Marinković) na kraju romana. Pa ipak, izlaza nema, jer „taj momak je beznačajan za zajednicu, on je samo pojedinac.“* (* Luj-Ferdinand Selin; početak Mučnine, Žan-Pol Sartra)
Osnovne odlike Markovog izaza su neposrenost, jednostavnost; slikovitost teksta; pripovedanje u trećem licu gde ne iznosi svoje emocije već izaziva emocije kod čitalaca.
On skicira krupnim a preciznijm potezima događaje u 43 kratkih epizoda. Svaka epizoda je priča za sebe, tj. motivski izdvojena celina koja ima svoju ciljnu grupu, tj. područje kritike: npr. titule, besumična kupovina, brendovi, feminizam, kapitalizam, poslovni ljudi, stereotipi, politička korektnost, sistem itd. jednom rečju – svet danas jer priča jeste smeštena u sadašnjicu, ali nekakvu izvitoperenu. Opet, to jeste ono „sada“ za čitatelja koji posegne za ovom knjigom, samim tim što je čita i nastavlja da je čita, on je izvan nje, ali zato drugim okom u sopstvenoj sadašnjici vidi tamo neki svet, svet koji jeste blizak ovom našem sada.
Kao što je već pomenuto da je ovo jedna velika kritika društva. Ona stoji kao opomena da smo na korak, ili već jesmo u toj budućnosti a da to i ne primećujemo. Nisu li one knjige iz budućnosti sa motivom mašina koje će zavladiti svetom, već kao metafora otelotvorile u ovu knjigu? Samo što su mašine ovde, u ovom romanu imale sasvim drugu ulogu – one jesu ljudi. Ljudi ovde odzvanjaju metalnim zvukom.
I konačno, jedina zamerka autoru jeste ta da se katkad delo ne može odvojiti od lične impresije, kao da je Marko Car samo prepričavao svet.
Objavljeno u Bagdali
четвртак, 17. март 2011.
Setila sam se one čuvene rečenice...
Setila sam se one čuvene rečenice iz ’’Brajanovog žitja’’, kada Brajan pripoveda, svi ćute i zbunjeno slušaju a jedan iz gomile viče: „ Ja neću da budem različit!“
“Ja neću da budem različit!“ Upravo je to ono što ljudi žele, da budu baš taj lik iz gomile, da svojim delom govore kako ne žele da budu kao drugi.
Dakako sa ovakvim stavom bilo je podosta ljudi koje sam znala. Bilo, kažem jer vremenom iščeznu i postanu obični pa svakakvi i onda jednostavno nestanu. Pre neki dan kupila sam novine, to naravno i nije moj običaj, ali htela sam da pročitam nešto o posledicama zemljotresa. To je baš aktuelno ovih dana a televizor mi je crko. Pomislila sam kako mora da se desi nešto bezvezno, jedna loša stvar priziva drugu.
I tako da sam slučajno videla u tim novinama čitulju. Naime, juče sam spustila čašu na novine. Kada sam ju je podigla vlažan krug je ocrtao papir tako da je bila zaokružena slika jedne moje davne poznanice. Nisam mogla da verujem. Milena! Kako?
Celi taj dan sam samo gledala u jednu nepostojeću tačku. Danas sam se još i malo pribrala i došlo je do neizbežnog, ophrvila me sećanja na nju.
Upoznale smo se jednoga tmurnog jesenjeg dana, padala je sitna kiša. Trebalo je da se nađem sa Petrom i njegovom drugaricom. Petru je nešto iskrslo i nije se pojavio, ali Milena je ipak došla. Bila mi je tako drugačija. Držala je žuti kišobran u ruci a odeća joj je bila crna. Frizuru nije imala, bar ne ono što zovemo frizurom, kosa joj je razbarušena, zapravo uvek je takva bila i uvek je nosila crno. Popile smo kafu u prvoj kafani. Dobile smo i ratluk na šta smo se obe nasmejale. Videlo se da ne posećujemo takva mesta ali otad smo se mesečno nalazile u toj kafani i pile kafu. Nismo puno pričale. Zapravo, nikada se i nismo upoznale. Ništa o njoj nisam znala niti ona o meni. Bar ne one obične stvari tipa koju boju voli, kada je rođena, kada je izgubila nevinost, koju muziku sluša , šta voli da jede, koju pozu voli u seksu... Obično bi ćutale i gledale jedna drugu. Milena je volela da pravi kolutove od dima. Uvuče tako dubok dim i pravi male plave kolutiće. Prijalo mi je ćutanje sa njom...
Jednom mi je pričala o svom snu. Sanjala je da ju je ugrizao Pavić za bradavicu i sutradan ju je strašno bolela. Išle smo i u VC da vidim „tragove“, uistinu ih je bilo. Vrlo čudno, ja sam tih dana čitala „Hazarski rečnik“ a zatim sanjala nju u Krčmi( sad se ne sećam kod koliko tačno)sisa.
Te noći sanjala sam vrlo čudan san: Milena je vozila nekakav kamion i zaustavila se ispred moje zgrade. Tako je snažno trubila da sam se probudila. Osećala sam nelagodnost zbog mraka i tišine. Celu noć sam probdela ali se nisam micala. Pred jutro sam nekako zaspala ali kada sam se probudila osećaj utrnulosti nije me napustio. Naročito su desnu nogu „napadali mravi“. Žeđ me je nagnala da se pokrenem. Podigla sam čašu sa novina i na moje zaprepašćenje u otisnutom krugu nije bilo ničega- samo belina! Gde su nestala slova i Milenina slika, kao da se ništa nije desilo. Pozvala sam Petra sa kojim se nisam čula mesecima. Niko se nije javljao a on je bio jedina moja veza sa Milenom. Nisam imala ideje koga da pitam za nju. Uznemirenost je sve više rasla u meni. Pokušala sam da se iscrpim dugom šetnjom.
Našla sam se na ivici šume. Tako me je zbunila zato što sam taj kraj prilično poznavala. Nikada tu nije bilo šume. Da l’ može šuma najednom da izdžiglja? Sve je tako neverovatno. Radoznalost me je pridobila i zašla sam u šumu- i kao da sam se našla u nekom novom svetu mnogo mračnijem nego uobičajen. Koračala sam sve dubljje i dublje a ona je bivala sve mračnija i mračnija, sve gušća i gušća a tako i moj hod sve sporiji i sporiji. Grane su me grebale po licu i rukama. Najednom, potpun mrak a drveće kao da naleće na mene. Da stvar bude apsurdnija oslepeli su me farovi kamiona ali, ipak sam hodala u njihovom pravcu – ka čistini. Milena je tako snažno trubila iz njega.
Otvorila sam oči i videlo je ispunio mrak. Pekli me neki delovi lica i šaka. Odvukla sam se do kupatila, upalila svetlo i u ogledalu se ukazao Milenin lik umesto mog. Lice joj je bilo izgrebano. Dotakla sam se a ogledalo je i dalje projektovalo njen lik i sveže ogrebotine. Umila se. Lavabo je bio isprskan bledo roze vodom. Mešavina krvi i vode. Do jutra šetala sam od zida do zida kao panter u kavezu zoološkog vrta. Šta mi se dešava? Počela sam da ludim!
Opet sam zvala Petra, nije bilo odgovora.
„Dobar dan, komšinice!“
„Dobar dan!“- gledala sam nepoznatu ženu pred vratima moga stana.
„Da li je kod vas sve u redu?“
„Da, zašto pitate?“- pokušavala sam da se dosetim je li je znam. Ipak, nazvala me je komšinicom, trebalo bi da poznajem ljude iz mog okruženja- i poznajem ih, ali nju kao da nikad dosad nisam videla.
„Zato što već nekoliko noći čujem čudne zvuke koji dopiru iz vašeg stana.“
„Kakve zvuke?“ – podilazili su me žmarci.
„Pa kao neko trubljenje. Jeste li sigurni da je sve u redu?“ gledala me je sumnjičavo.
„Ja zaista ne znam o čemu vi..“ nesigurno sam promrljala i zalupila vrata.
Ponovo sam zvala Petra. Oglasila se telefonska sekretarica: „Dobili ste nepostojeći broj, pozovite službu..“
Palo mi je na pamet da se opet pogledam u ogledalo, o Bože, hvala ti- stara ja! To me je znatno oraspoložilo i ohrabrilo da izađem malo na vazduh.
Sve vreme sam razmišljala o Mileni. Da li je ona zaista mrtva ili je to bila halucinacija? Moj unutrašnji album projektuje njene slike, a sada se pitam je li ona zaista postojala ili sam je ja izmislila. Ali, to je gotovo nemoguće. Nakon sledećeg viđenja sa njom, neposredno posle onog sa snom o Paviću žalila mi se da joj je cela dojka poplavela. Opet smo zajedno išle u NjC i pokazala mi je. Modro plava a bradavica je bila crvena poput krvi. Svako sledeće viđenje bilo je da ćutimo nekih pola sata a zatim idemo zajedno u NjC gde mi ona pokazuje kako se modrost šiti njenim telom a bradavica menja boje –zelena-crvena-žuta. Kad joj je vrat poplaveo tada smo prestale da se viđamo. Ja sam i dalje dolazila svakog meseca u određeno vreme ali ona je jednostavno nestala. Vremenom sam odustala. Prošle su godine, na kraju sam počela da zaboravljam ali ne sasvim.
Moje razmišljanje se raspršilo zvukom sirene. Veliki kamion bio je tik ispred mene, zatvorila sam oči.
Kada sam ih otvorila videla sam kroz nekakav prozor krupne pahulje snega. Ušla je jedna nepoznata žena u belom, pogledala me a zatim izašla. Pridigla sam se i posmatrala sobu. U njoj je bilo još nekoliko ljudi, svi su mirno ležali, spavali. Ubrzo su ušli čovek u belom mantilu i ista ona žena.
On mi je prišao i obratio se:
“Preživeli ste tešku saobraćajnu nesreću, bili ste u komi, mesecima…”
“Koji je danas datum?”
“23. februar.”
“a sati?”
“15:15”
“zakasnila sam”
“Zakasnila si? Je l’ se sećate svog imena?”
“da, ja sam Milena.”
“ ne, vi ste Petar Petrović, tako vam piše u ličnoj karti.”
objavljeno u Crte i reze 3, 2010.
“Ja neću da budem različit!“ Upravo je to ono što ljudi žele, da budu baš taj lik iz gomile, da svojim delom govore kako ne žele da budu kao drugi.
Dakako sa ovakvim stavom bilo je podosta ljudi koje sam znala. Bilo, kažem jer vremenom iščeznu i postanu obični pa svakakvi i onda jednostavno nestanu. Pre neki dan kupila sam novine, to naravno i nije moj običaj, ali htela sam da pročitam nešto o posledicama zemljotresa. To je baš aktuelno ovih dana a televizor mi je crko. Pomislila sam kako mora da se desi nešto bezvezno, jedna loša stvar priziva drugu.
I tako da sam slučajno videla u tim novinama čitulju. Naime, juče sam spustila čašu na novine. Kada sam ju je podigla vlažan krug je ocrtao papir tako da je bila zaokružena slika jedne moje davne poznanice. Nisam mogla da verujem. Milena! Kako?
Celi taj dan sam samo gledala u jednu nepostojeću tačku. Danas sam se još i malo pribrala i došlo je do neizbežnog, ophrvila me sećanja na nju.
Upoznale smo se jednoga tmurnog jesenjeg dana, padala je sitna kiša. Trebalo je da se nađem sa Petrom i njegovom drugaricom. Petru je nešto iskrslo i nije se pojavio, ali Milena je ipak došla. Bila mi je tako drugačija. Držala je žuti kišobran u ruci a odeća joj je bila crna. Frizuru nije imala, bar ne ono što zovemo frizurom, kosa joj je razbarušena, zapravo uvek je takva bila i uvek je nosila crno. Popile smo kafu u prvoj kafani. Dobile smo i ratluk na šta smo se obe nasmejale. Videlo se da ne posećujemo takva mesta ali otad smo se mesečno nalazile u toj kafani i pile kafu. Nismo puno pričale. Zapravo, nikada se i nismo upoznale. Ništa o njoj nisam znala niti ona o meni. Bar ne one obične stvari tipa koju boju voli, kada je rođena, kada je izgubila nevinost, koju muziku sluša , šta voli da jede, koju pozu voli u seksu... Obično bi ćutale i gledale jedna drugu. Milena je volela da pravi kolutove od dima. Uvuče tako dubok dim i pravi male plave kolutiće. Prijalo mi je ćutanje sa njom...
Jednom mi je pričala o svom snu. Sanjala je da ju je ugrizao Pavić za bradavicu i sutradan ju je strašno bolela. Išle smo i u VC da vidim „tragove“, uistinu ih je bilo. Vrlo čudno, ja sam tih dana čitala „Hazarski rečnik“ a zatim sanjala nju u Krčmi( sad se ne sećam kod koliko tačno)sisa.
Te noći sanjala sam vrlo čudan san: Milena je vozila nekakav kamion i zaustavila se ispred moje zgrade. Tako je snažno trubila da sam se probudila. Osećala sam nelagodnost zbog mraka i tišine. Celu noć sam probdela ali se nisam micala. Pred jutro sam nekako zaspala ali kada sam se probudila osećaj utrnulosti nije me napustio. Naročito su desnu nogu „napadali mravi“. Žeđ me je nagnala da se pokrenem. Podigla sam čašu sa novina i na moje zaprepašćenje u otisnutom krugu nije bilo ničega- samo belina! Gde su nestala slova i Milenina slika, kao da se ništa nije desilo. Pozvala sam Petra sa kojim se nisam čula mesecima. Niko se nije javljao a on je bio jedina moja veza sa Milenom. Nisam imala ideje koga da pitam za nju. Uznemirenost je sve više rasla u meni. Pokušala sam da se iscrpim dugom šetnjom.
Našla sam se na ivici šume. Tako me je zbunila zato što sam taj kraj prilično poznavala. Nikada tu nije bilo šume. Da l’ može šuma najednom da izdžiglja? Sve je tako neverovatno. Radoznalost me je pridobila i zašla sam u šumu- i kao da sam se našla u nekom novom svetu mnogo mračnijem nego uobičajen. Koračala sam sve dubljje i dublje a ona je bivala sve mračnija i mračnija, sve gušća i gušća a tako i moj hod sve sporiji i sporiji. Grane su me grebale po licu i rukama. Najednom, potpun mrak a drveće kao da naleće na mene. Da stvar bude apsurdnija oslepeli su me farovi kamiona ali, ipak sam hodala u njihovom pravcu – ka čistini. Milena je tako snažno trubila iz njega.
Otvorila sam oči i videlo je ispunio mrak. Pekli me neki delovi lica i šaka. Odvukla sam se do kupatila, upalila svetlo i u ogledalu se ukazao Milenin lik umesto mog. Lice joj je bilo izgrebano. Dotakla sam se a ogledalo je i dalje projektovalo njen lik i sveže ogrebotine. Umila se. Lavabo je bio isprskan bledo roze vodom. Mešavina krvi i vode. Do jutra šetala sam od zida do zida kao panter u kavezu zoološkog vrta. Šta mi se dešava? Počela sam da ludim!
Opet sam zvala Petra, nije bilo odgovora.
„Dobar dan, komšinice!“
„Dobar dan!“- gledala sam nepoznatu ženu pred vratima moga stana.
„Da li je kod vas sve u redu?“
„Da, zašto pitate?“- pokušavala sam da se dosetim je li je znam. Ipak, nazvala me je komšinicom, trebalo bi da poznajem ljude iz mog okruženja- i poznajem ih, ali nju kao da nikad dosad nisam videla.
„Zato što već nekoliko noći čujem čudne zvuke koji dopiru iz vašeg stana.“
„Kakve zvuke?“ – podilazili su me žmarci.
„Pa kao neko trubljenje. Jeste li sigurni da je sve u redu?“ gledala me je sumnjičavo.
„Ja zaista ne znam o čemu vi..“ nesigurno sam promrljala i zalupila vrata.
Ponovo sam zvala Petra. Oglasila se telefonska sekretarica: „Dobili ste nepostojeći broj, pozovite službu..“
Palo mi je na pamet da se opet pogledam u ogledalo, o Bože, hvala ti- stara ja! To me je znatno oraspoložilo i ohrabrilo da izađem malo na vazduh.
Sve vreme sam razmišljala o Mileni. Da li je ona zaista mrtva ili je to bila halucinacija? Moj unutrašnji album projektuje njene slike, a sada se pitam je li ona zaista postojala ili sam je ja izmislila. Ali, to je gotovo nemoguće. Nakon sledećeg viđenja sa njom, neposredno posle onog sa snom o Paviću žalila mi se da joj je cela dojka poplavela. Opet smo zajedno išle u NjC i pokazala mi je. Modro plava a bradavica je bila crvena poput krvi. Svako sledeće viđenje bilo je da ćutimo nekih pola sata a zatim idemo zajedno u NjC gde mi ona pokazuje kako se modrost šiti njenim telom a bradavica menja boje –zelena-crvena-žuta. Kad joj je vrat poplaveo tada smo prestale da se viđamo. Ja sam i dalje dolazila svakog meseca u određeno vreme ali ona je jednostavno nestala. Vremenom sam odustala. Prošle su godine, na kraju sam počela da zaboravljam ali ne sasvim.
Moje razmišljanje se raspršilo zvukom sirene. Veliki kamion bio je tik ispred mene, zatvorila sam oči.
Kada sam ih otvorila videla sam kroz nekakav prozor krupne pahulje snega. Ušla je jedna nepoznata žena u belom, pogledala me a zatim izašla. Pridigla sam se i posmatrala sobu. U njoj je bilo još nekoliko ljudi, svi su mirno ležali, spavali. Ubrzo su ušli čovek u belom mantilu i ista ona žena.
On mi je prišao i obratio se:
“Preživeli ste tešku saobraćajnu nesreću, bili ste u komi, mesecima…”
“Koji je danas datum?”
“23. februar.”
“a sati?”
“15:15”
“zakasnila sam”
“Zakasnila si? Je l’ se sećate svog imena?”
“da, ja sam Milena.”
“ ne, vi ste Petar Petrović, tako vam piše u ličnoj karti.”
objavljeno u Crte i reze 3, 2010.
четвртак, 3. фебруар 2011.
Belutak
Devojčica je sedela na klupi i gledala u svoje nove žuto-crne patike. Bile su blatnjave i vlažne. Osećala je mokre prste ispod belih čipkanih čarapa, to je bilo vrlo neprijatno. Neprijatnije je bilo što je u to vreme morala biti kući. Ruke su joj ležale na krilu sa dlanovima okrenutim ka nebu, katkad ih je grčila, nesvesno. Tišinu je prekinulo blejanje ovaca i zvono. To ju je prenulo i pogled je usmerila ka rumenilu neba. Nehotice se nasmejala misleći na boju sladoleda ’’rumenko’’. Ovce su se već približavale, išle raštrkano drumom, jedna je već zastala i žvakala nešto prašnjave trave iždžigljale iz kamene ograde, druga je njušila zemlju na drumu, tako da od od blizine nozdrva napravila fini talaščić prašine da je na to samo frknula i produžila, dok je treći bio ovan koji je išao pravolinijski sredinom druma. Odmah u korak za njim jedna izrazito mršava crnosmeđeg krzna za čije krzno se hvatala skorela balega, prašina.. stado se širio iza sa jednim povijenim čovekom na samom začelju. Nosio je štap išaran perorezom i ručno tkanu torbu obešenu o rame. Kad ju je ugledao, zastao i iz stopa pitao ono što je već znala da će reći: ’’A, mala, a čija si ti, a?’’
’’Mamina i tatina’’
’’A, ko su ti mama i tata?’’, čovek se prislonio na štap svom težinom i piljio u devojčicino lice čekajući na odgovor. Gledala ga je nekoliko sekundi i naglo ustala i potrčala dobacujući ’’A čiji si ti, a!’’, još jednom se okrenula i nasmejala čoveku sa podignutim štapom uvis dok su ovce uznemireno trčale u svim pravcima.
Zadihana, podigla je daščicu i otvorila vrata sačinjena od nekoliko tanko isečenih dasaka, ušla i zatvorila. Na tren je zastala okrenuta glavom ka unutrašnjoj strani vrata, pomilovala prvu dasku sive, mrtve boje drveta. Uzdahnula. Nastavila tako pognute glave, ušla u kuću, tiho.. kroz tupo udaranje zidnog sata odjeknuo je pljusak šamara..i bujica reči se struštila na nju. A ona nije mogla da razazna išta, osim eha šamara od koga je brideo zacrvenjen obraz. Niz nogu se spuštala topla tečnost koja ju je na tren grejala dok se i ona nije naglo ohladila u barici na daščanom podu. Nije mogla ništa da kaže, čini joj se da je bilo šta izustila ugušila bi se od suza koje su je pekle u oku. Od snažnog drmusanja ramena glava joj se klatila gore dole i jedna suza nagomilana u oku otela se i skliznula niz vrh nosa gde se stopila sa slinom i nakapala nežnu tkaninu majce negde na sredini grudi. Nije mogla da izdrži, šmrknula je i onda je ruka poletela i potkačila uvo i zavonilo je metalnim zvukom.
Dugo nije mogla da zaspi. Stopala su joj bila ledena pod debelim prekrivačem, nos pun tako da ga je s vremena na vreme tiho brisala krajičkom jastučnice. Mesec je razlio svoju mleč kroz malo staklo prozora. Disanje sanjača i otkucaji sata. Plašila se da zatvori oči. Srce je ludo kucalo da kada zatvori oči, mešalo se sa imaginarnim batom nečijih koraka. Brojala je...
Bilo je oko podneva, vodenica hučala tako glasno ali i donosila silinu radosti. Devojčica je tu brala bele rade. Reka je vijugala i ličila na srebrnu zmiju. Zvuk kao da neko lomi granje ju je prenuo. Načuljila je uši kao praganjana životinja da oslušne boju tišine. Nasmejala se glasno kako bi se osetila nadmoćno i dala se u beg.
Nemoj da kažeš nikome. Čak ni tati, a mama bi se ljutila, znaš, osetila je dodir po kosi, gledala jabuku u ruci i grizla donju usnu. Nije znala šta da kaže. Moraš da budeš dobra, tako su svi govorili, dobra devojčica. Jako ju je uštinuo za obraz dok se nije pojavila mrlja kao kada gnječiš višnju i ostane .. Pljunuo je na kažipst i snažno počeo da trlja njen obraz, a onda je prestao dosetivši se da je to od uštipa. Zatrknula se ali se brzo predomoslila i krenula korakom, sve sporijim i sporijim, kako se kući bližila.
Sela je na klupu i gledala u svoje ruke koje su držale jabuku. Činilo joj se da ako zagrize ostaće to parče u grlu i da će se ugušiti. Od same te pomisli ponestajalo joj daha i bilo vrelo u očima. Ustala je i trčala iz sve snage. Dok ju je prijatno grejlala toplota tela a srce bilo tako snažno, otvarala je usta da uzme daha i toplog vetra sa trunima prašine.
Opet je kasnila, ali nisu primetili. Jabuku je bacila iza kuće. Obukla pižamu i pravila se da spava tokom pola noći. Zabavila se pitanjima u glavi dok ju je napokon uspavao sinhronizovani hrk.
Dan je bio oblačan. Sva deca iz komšiluka sakupila se i igrala nečega. Bila je nemi posmatrač sve dok nije naslutila zvuk. Pravila se da ne čuje. Dva starija dečaka su merila su ko može veći luk da napravi piškeći nasred ulice. Dok ih je gledala mislila na odraslost, kako se svaki deo menja, raste. Začudila se otkud je to iste boje kao i njene. Jedan se okrenuo, Milan, on je drugi razred, otpljunuo je i drsko nasmejao krezubim osmehom:’’Vi, devojčice to ne možete!’’ okrenula je pogled, Slađa i Bilja su se otimale oko bezglave lutke:’’Ja sam mama!’’; ’’Ne, ja sam!’’, tlo se zaljuljalo i našla se na zemlji, u prašini, poderanog kolena. Jedna ruka joj se primakla, opipavala joj ramena i već se našla u naručju.
Sedela je na klupi teško dišući. Milan joj je nailazio iz suprotnog pravca, musav sa rukama u džepovima. Išao je sredinom, pravolinijski.. nije mu promakla banana koja je ležala pored devojčice. ’’Šta radiš?’’. Pogledala ga je ispod trepavica’’Ništa’’. ’’Odakle ti banana?’’ ’’Donela mi je vila.’’ Milan je zavuko ruke još dublje u džepove i šutirao kamenčiće, a očima je vrebao bananu,’’daj mi je!’’, ona je nevoljno pogledala bananu i tiho rekla’’uzmi je sam..’’Nije mu trebala reći dva put, zgrabio je bananu i potrčao dok se na tren zavijorila njena plava suknjica od siline njegovih pokreta a već je nestao iza kuća. Osvrnula se oko sebe, zadigla suknjicu i pustila jedan dugi mlaz čiji je žubor zaglušilo zvono koje se čulo u daljini. Gledala je u taj mlaz i rukom ravnala nabore na suknjici, mislila je kako njen i bez luka duži, treba samo pronaći mesto gde će se mlaz izdužiti i beskonačno teći. Zadovoljno se nasmešila i polutrkom krenula kući.
Majka je prala suđe, nije je ni pogledala kada je ušla. Baba je sedela iza njenih leđa, u ruci je držala tacnu sa šoljom nepopijene kafe. Ništa nije razumela a gledala ih dok naizmenično pričaju. Nije se osećala delom te simbioze. Tiho je sela pored njihovih nogu i šišala lutkama kosu. Želela je da se tako jako razboli i umre.
Klali su svinju. Žene su se uskomešale noseći posude iz kojih se pušila vrela voda. Devojčica je sedela kraj prozora i sve to gledala. Dva jača muškarca držala je za zadnje noge dok se ona ritala i skičala. Bila je to vrlo velika, debela svinja. Jedan krupni muškarac u plavom prljavom mantilu, ščepao je za uši i prešao velikim nožem preko njenog vrata. Oteo joj se poslednji krik koji je razderao samo nebo. To je bilo sve. Krv se je gusto potekla u nekakvu limenu posudu u rukama komšinice. To je bilo sve. Okrenula se od malog prozora i pogledom tražila nešto u polumračnoj sobi. Došla su deca iz komšiluka. Hteli su da se igraju svinjokolja, ali, niko nije hteo da bude svinja.
Izašli su napolje da gledaju. Svinja, obešena za zadnje noge visila dok je iz nje kapala gusta krv, kap po kap, kap koja bi se rasprsnula o limenu posudu i pravila sitne pege o zidove posude. Onaj muškarac što ju je zaklao, otpio je pruženu čašicu i okrenuo se svinji i počeo pažljivo da joj struže dlačice. ’’Teto, šta to rade svinji?’’, ’’Čiste, dušo. To nije svinja, to je vepar, haha..’’ pas je zalajao i svi su se okrenuli da vide ko to dolazi, a devojčica je gledala u lešinu koja se lagano klatila na letnjem povetarcu dok na nju veselo sleće po koja velika zelena muva.
Išla je za babom koja je nosila limenu posudu i štap, spoticala se dok su se somotske faltne njihale pred očima, ponekad bi u oku zaigralao omot u kome su bila creva. Činilo se tada da će ih sa gađenjem baciti, ali baš tada ili bi prozujao koji leptir ili kakav crvrkut progvirio kljunom lepog letnjeg dana. Stale su kod česme, baba je razvezla omot i polako vadila jedno crevo, gurala štap u otvor, gužvala kožu creva kada bi štap naišao otvor, a sa druge strane je izlazila fina polusuva tamnozelenkasta kaša. Raširenih nogu i savijenih leđa nadnela se baba i ispirala creva. Kaže, doći će jedan čovek da napravi kobasice da imaju za sv. Iliju. Pored česme žuborila je mala rečica. Devojčica je stajala nasred nje i gledala u jednu ogromnu betonsku cev koja je je držala most. Sunce i senka se dodirivali na metar od njenih nogu, sitne ribice plivale u bistroj vodi. Bilo ih je, da kada bi precizno pružila ruku, mogla bi uhvatiti jednu, sićušnu, na dlanu...
’’Kobasica od svinjskih creva punjena skuvanom krvlju pomešanoj sa mlevenim mesom. Snajka, je l imaš bibera?’’
Devojčica je stajala nasred sobe, nije znala na koju stranu da se okrene, u ruci je držala belutak. Otac je unosio drva, majka se vrpoljila tražeći biber i prosipala nešto aleve paprike po podu..napolju je rominjala fina letnja kiša. Vazduh je bio težak.
Svi su sedeli za stolom, pili rakiju i vino a masna tepsija puna iseckanih masnih komada gledala ih sa beonjačama od masti. Osetila je vrelinu u gornjem delu leđa. Vrat ju je boleo. Pod nekakvom težinom je počela da se smanjuje.a stvari su poprimale bezličan oblik od magle u uglovima očiju. Zvuci su se gubili u daleke odjeke. Najednom se našla sa rukama pruženim uvis ogromnog crnog zida tepsije i grabila do pasa natopljena u svinjskoj masti, toploj.. gušila ju je prezaćinost i stvarala mehure u mozgu. Panično je gledala komade mrtvog mesa razbacane oko sebe, i onda ju je trglo gađenje u stomaku.
Bila je opet iznad tanjira, cela i dovoljno velika. Baba joj je pljusnula jednu oveću kobasicu u tanjir. Tačkice masti isprskale je po rukama. On je obrisao dlanom mast sa brade. Piljila je u kobasicu, uzela viljušku i nož i snažno zaškripala po tanjiru. Sekla je komad po komad, sva zaneta, ali kada je primakla, viljušku sa komadićem, licu, bespomoćno se osvrnula oko sebe i izbacila gorku žućkastu tečnost u sred tanjira a i malo po jednom delu tepsije.
Te večeri je imala halucinacije od visoke temprature.
"Sve što vidiš trenutno jeste ono od čega se udaljavaš. I kada gledaš tako unazad treba da se raduješ što ti se život desio." govorio je čovek u crnom odelu zabrađenoj strini čije su grudi preciznim vremenskim razmakom, jedro odskakale jedna od druge pod težinom isprekidanog jecaja: "E, šta je čovek danas, ništa je čovek!", slušala je razgovor dok je tako sedela kraj prozora.Gledala je ljude koji su se vrpoljili, odlazili i vraćali. Svi su imali ozbiljan izraz na licu i kada bi pogledali jedni druge, patetično bi razvukli usne u nešto slično osmehu Čovek u odelu je otpijao iz male čašice, krajičkom oka bi bi krzao strinine grudi i blago je tapšao po ruci: Udaljavaju se u svakom momentu. Umiru pre no što su stvarno mrtvi. Kreću se tako kao biljke bez svesti o životu. Jedu I hodaju, spavaju a ne sanjaju. Bude se, hodaju I jedu. Sutra, danas su već mrtvi...A ti snajka, treba da živiš. Proći će i ovo, mlada si, dece nemaš."
Devojčici se činilo da je mrtav čovek najviše živ. Samo o njemu pričaju. Jedni su govorili da je umro veličanstvenom smrću, drugi negodovali. Ali, nikada nisu saznali ko ga je ubio, našli ga rascopane glave, pretpostavljaju da je kamen u pitanju ali ni kamena nigde nisu našli. Ležao je tako u travi satima, oko njega se sjatile velike zelene muve, pantalone mu bile raskopčane a ud u erekciji. I to je sve.
‘’ Sutra postajem đak prvak’’, pomisli devojčica dok je bacila onaj mali belutak koji je odskočio nekoliko puta o drveni kovčeg.
objavljeno u Beležnici, br. 22
’’Mamina i tatina’’
’’A, ko su ti mama i tata?’’, čovek se prislonio na štap svom težinom i piljio u devojčicino lice čekajući na odgovor. Gledala ga je nekoliko sekundi i naglo ustala i potrčala dobacujući ’’A čiji si ti, a!’’, još jednom se okrenula i nasmejala čoveku sa podignutim štapom uvis dok su ovce uznemireno trčale u svim pravcima.
Zadihana, podigla je daščicu i otvorila vrata sačinjena od nekoliko tanko isečenih dasaka, ušla i zatvorila. Na tren je zastala okrenuta glavom ka unutrašnjoj strani vrata, pomilovala prvu dasku sive, mrtve boje drveta. Uzdahnula. Nastavila tako pognute glave, ušla u kuću, tiho.. kroz tupo udaranje zidnog sata odjeknuo je pljusak šamara..i bujica reči se struštila na nju. A ona nije mogla da razazna išta, osim eha šamara od koga je brideo zacrvenjen obraz. Niz nogu se spuštala topla tečnost koja ju je na tren grejala dok se i ona nije naglo ohladila u barici na daščanom podu. Nije mogla ništa da kaže, čini joj se da je bilo šta izustila ugušila bi se od suza koje su je pekle u oku. Od snažnog drmusanja ramena glava joj se klatila gore dole i jedna suza nagomilana u oku otela se i skliznula niz vrh nosa gde se stopila sa slinom i nakapala nežnu tkaninu majce negde na sredini grudi. Nije mogla da izdrži, šmrknula je i onda je ruka poletela i potkačila uvo i zavonilo je metalnim zvukom.
Dugo nije mogla da zaspi. Stopala su joj bila ledena pod debelim prekrivačem, nos pun tako da ga je s vremena na vreme tiho brisala krajičkom jastučnice. Mesec je razlio svoju mleč kroz malo staklo prozora. Disanje sanjača i otkucaji sata. Plašila se da zatvori oči. Srce je ludo kucalo da kada zatvori oči, mešalo se sa imaginarnim batom nečijih koraka. Brojala je...
Bilo je oko podneva, vodenica hučala tako glasno ali i donosila silinu radosti. Devojčica je tu brala bele rade. Reka je vijugala i ličila na srebrnu zmiju. Zvuk kao da neko lomi granje ju je prenuo. Načuljila je uši kao praganjana životinja da oslušne boju tišine. Nasmejala se glasno kako bi se osetila nadmoćno i dala se u beg.
Nemoj da kažeš nikome. Čak ni tati, a mama bi se ljutila, znaš, osetila je dodir po kosi, gledala jabuku u ruci i grizla donju usnu. Nije znala šta da kaže. Moraš da budeš dobra, tako su svi govorili, dobra devojčica. Jako ju je uštinuo za obraz dok se nije pojavila mrlja kao kada gnječiš višnju i ostane .. Pljunuo je na kažipst i snažno počeo da trlja njen obraz, a onda je prestao dosetivši se da je to od uštipa. Zatrknula se ali se brzo predomoslila i krenula korakom, sve sporijim i sporijim, kako se kući bližila.
Sela je na klupu i gledala u svoje ruke koje su držale jabuku. Činilo joj se da ako zagrize ostaće to parče u grlu i da će se ugušiti. Od same te pomisli ponestajalo joj daha i bilo vrelo u očima. Ustala je i trčala iz sve snage. Dok ju je prijatno grejlala toplota tela a srce bilo tako snažno, otvarala je usta da uzme daha i toplog vetra sa trunima prašine.
Opet je kasnila, ali nisu primetili. Jabuku je bacila iza kuće. Obukla pižamu i pravila se da spava tokom pola noći. Zabavila se pitanjima u glavi dok ju je napokon uspavao sinhronizovani hrk.
Dan je bio oblačan. Sva deca iz komšiluka sakupila se i igrala nečega. Bila je nemi posmatrač sve dok nije naslutila zvuk. Pravila se da ne čuje. Dva starija dečaka su merila su ko može veći luk da napravi piškeći nasred ulice. Dok ih je gledala mislila na odraslost, kako se svaki deo menja, raste. Začudila se otkud je to iste boje kao i njene. Jedan se okrenuo, Milan, on je drugi razred, otpljunuo je i drsko nasmejao krezubim osmehom:’’Vi, devojčice to ne možete!’’ okrenula je pogled, Slađa i Bilja su se otimale oko bezglave lutke:’’Ja sam mama!’’; ’’Ne, ja sam!’’, tlo se zaljuljalo i našla se na zemlji, u prašini, poderanog kolena. Jedna ruka joj se primakla, opipavala joj ramena i već se našla u naručju.
Sedela je na klupi teško dišući. Milan joj je nailazio iz suprotnog pravca, musav sa rukama u džepovima. Išao je sredinom, pravolinijski.. nije mu promakla banana koja je ležala pored devojčice. ’’Šta radiš?’’. Pogledala ga je ispod trepavica’’Ništa’’. ’’Odakle ti banana?’’ ’’Donela mi je vila.’’ Milan je zavuko ruke još dublje u džepove i šutirao kamenčiće, a očima je vrebao bananu,’’daj mi je!’’, ona je nevoljno pogledala bananu i tiho rekla’’uzmi je sam..’’Nije mu trebala reći dva put, zgrabio je bananu i potrčao dok se na tren zavijorila njena plava suknjica od siline njegovih pokreta a već je nestao iza kuća. Osvrnula se oko sebe, zadigla suknjicu i pustila jedan dugi mlaz čiji je žubor zaglušilo zvono koje se čulo u daljini. Gledala je u taj mlaz i rukom ravnala nabore na suknjici, mislila je kako njen i bez luka duži, treba samo pronaći mesto gde će se mlaz izdužiti i beskonačno teći. Zadovoljno se nasmešila i polutrkom krenula kući.
Majka je prala suđe, nije je ni pogledala kada je ušla. Baba je sedela iza njenih leđa, u ruci je držala tacnu sa šoljom nepopijene kafe. Ništa nije razumela a gledala ih dok naizmenično pričaju. Nije se osećala delom te simbioze. Tiho je sela pored njihovih nogu i šišala lutkama kosu. Želela je da se tako jako razboli i umre.
Klali su svinju. Žene su se uskomešale noseći posude iz kojih se pušila vrela voda. Devojčica je sedela kraj prozora i sve to gledala. Dva jača muškarca držala je za zadnje noge dok se ona ritala i skičala. Bila je to vrlo velika, debela svinja. Jedan krupni muškarac u plavom prljavom mantilu, ščepao je za uši i prešao velikim nožem preko njenog vrata. Oteo joj se poslednji krik koji je razderao samo nebo. To je bilo sve. Krv se je gusto potekla u nekakvu limenu posudu u rukama komšinice. To je bilo sve. Okrenula se od malog prozora i pogledom tražila nešto u polumračnoj sobi. Došla su deca iz komšiluka. Hteli su da se igraju svinjokolja, ali, niko nije hteo da bude svinja.
Izašli su napolje da gledaju. Svinja, obešena za zadnje noge visila dok je iz nje kapala gusta krv, kap po kap, kap koja bi se rasprsnula o limenu posudu i pravila sitne pege o zidove posude. Onaj muškarac što ju je zaklao, otpio je pruženu čašicu i okrenuo se svinji i počeo pažljivo da joj struže dlačice. ’’Teto, šta to rade svinji?’’, ’’Čiste, dušo. To nije svinja, to je vepar, haha..’’ pas je zalajao i svi su se okrenuli da vide ko to dolazi, a devojčica je gledala u lešinu koja se lagano klatila na letnjem povetarcu dok na nju veselo sleće po koja velika zelena muva.
Išla je za babom koja je nosila limenu posudu i štap, spoticala se dok su se somotske faltne njihale pred očima, ponekad bi u oku zaigralao omot u kome su bila creva. Činilo se tada da će ih sa gađenjem baciti, ali baš tada ili bi prozujao koji leptir ili kakav crvrkut progvirio kljunom lepog letnjeg dana. Stale su kod česme, baba je razvezla omot i polako vadila jedno crevo, gurala štap u otvor, gužvala kožu creva kada bi štap naišao otvor, a sa druge strane je izlazila fina polusuva tamnozelenkasta kaša. Raširenih nogu i savijenih leđa nadnela se baba i ispirala creva. Kaže, doći će jedan čovek da napravi kobasice da imaju za sv. Iliju. Pored česme žuborila je mala rečica. Devojčica je stajala nasred nje i gledala u jednu ogromnu betonsku cev koja je je držala most. Sunce i senka se dodirivali na metar od njenih nogu, sitne ribice plivale u bistroj vodi. Bilo ih je, da kada bi precizno pružila ruku, mogla bi uhvatiti jednu, sićušnu, na dlanu...
’’Kobasica od svinjskih creva punjena skuvanom krvlju pomešanoj sa mlevenim mesom. Snajka, je l imaš bibera?’’
Devojčica je stajala nasred sobe, nije znala na koju stranu da se okrene, u ruci je držala belutak. Otac je unosio drva, majka se vrpoljila tražeći biber i prosipala nešto aleve paprike po podu..napolju je rominjala fina letnja kiša. Vazduh je bio težak.
Svi su sedeli za stolom, pili rakiju i vino a masna tepsija puna iseckanih masnih komada gledala ih sa beonjačama od masti. Osetila je vrelinu u gornjem delu leđa. Vrat ju je boleo. Pod nekakvom težinom je počela da se smanjuje.a stvari su poprimale bezličan oblik od magle u uglovima očiju. Zvuci su se gubili u daleke odjeke. Najednom se našla sa rukama pruženim uvis ogromnog crnog zida tepsije i grabila do pasa natopljena u svinjskoj masti, toploj.. gušila ju je prezaćinost i stvarala mehure u mozgu. Panično je gledala komade mrtvog mesa razbacane oko sebe, i onda ju je trglo gađenje u stomaku.
Bila je opet iznad tanjira, cela i dovoljno velika. Baba joj je pljusnula jednu oveću kobasicu u tanjir. Tačkice masti isprskale je po rukama. On je obrisao dlanom mast sa brade. Piljila je u kobasicu, uzela viljušku i nož i snažno zaškripala po tanjiru. Sekla je komad po komad, sva zaneta, ali kada je primakla, viljušku sa komadićem, licu, bespomoćno se osvrnula oko sebe i izbacila gorku žućkastu tečnost u sred tanjira a i malo po jednom delu tepsije.
Te večeri je imala halucinacije od visoke temprature.
"Sve što vidiš trenutno jeste ono od čega se udaljavaš. I kada gledaš tako unazad treba da se raduješ što ti se život desio." govorio je čovek u crnom odelu zabrađenoj strini čije su grudi preciznim vremenskim razmakom, jedro odskakale jedna od druge pod težinom isprekidanog jecaja: "E, šta je čovek danas, ništa je čovek!", slušala je razgovor dok je tako sedela kraj prozora.Gledala je ljude koji su se vrpoljili, odlazili i vraćali. Svi su imali ozbiljan izraz na licu i kada bi pogledali jedni druge, patetično bi razvukli usne u nešto slično osmehu Čovek u odelu je otpijao iz male čašice, krajičkom oka bi bi krzao strinine grudi i blago je tapšao po ruci: Udaljavaju se u svakom momentu. Umiru pre no što su stvarno mrtvi. Kreću se tako kao biljke bez svesti o životu. Jedu I hodaju, spavaju a ne sanjaju. Bude se, hodaju I jedu. Sutra, danas su već mrtvi...A ti snajka, treba da živiš. Proći će i ovo, mlada si, dece nemaš."
Devojčici se činilo da je mrtav čovek najviše živ. Samo o njemu pričaju. Jedni su govorili da je umro veličanstvenom smrću, drugi negodovali. Ali, nikada nisu saznali ko ga je ubio, našli ga rascopane glave, pretpostavljaju da je kamen u pitanju ali ni kamena nigde nisu našli. Ležao je tako u travi satima, oko njega se sjatile velike zelene muve, pantalone mu bile raskopčane a ud u erekciji. I to je sve.
‘’ Sutra postajem đak prvak’’, pomisli devojčica dok je bacila onaj mali belutak koji je odskočio nekoliko puta o drveni kovčeg.
objavljeno u Beležnici, br. 22
четвртак, 30. децембар 2010.
Jedan naslov za jednu staricu i jednog prosjaka sa jednom cigaretom u uglu usana i nešto pepela na bradi
Otvorila sam prozor. Sela...
Sedela dugo tako, a za oči se hvatala skramica povečerja..hvatala i noć vlažna od tek nagoveštaja magle. Htela sam da napišem priču ali nisam imala ideje.. Sinulo mi je da je ceo svet ogrnut neispričanim idejama i da zato sve priče liče jedna na drugu. Niz ulicu je prolazila jedna žena, devojka, rekla bih..I ona je o nečemu razmišljala dok je hodala a išla je nekuda, možda bez cilja ali svakako joj je namera bila da negde stigne. Svima je namera da negde stignu. Ja sam htela da izadjem negde napolje, ali nisam znala gde i to me je prikovalo ovde, kraj ovoga prozora, kraj mojih očiju koje su videle ono što ja nisam videla. Nikad ništa i nisam videla. Juče, na primer, čekala sam da uzmem kusur u obližnjem marketu a prodavačicu nisam videla, niti me je zanimala. Svaki dan idem u taj market i ne znam kako izgleda prodavačica. Ne mogu je čak ni opisati.
Kada je lep dan i izadjem u šetnju, sa namerom da što duže hodam i blenem u pejzaže oko sebe, onda vidim ljude, njihovu odeću i lica i sve mi je ko dežavi..sve sam to već videla mada mi svi oni deluju volšebno kao da su sa drugog sveta.
Onda me obuzme želja, neobuzdana želja za trčanjem i tako, krenem..ideja je u osnovi dobra ali posle nekoliko minuta već se hvatam za klecava kolena i pokušavam da dođem do daha. Tada bih se najradije bacila u travu dok klecanje ne prestane ali svuda su pikavci, papirići, trava olinjala od amonijaka mačaka, pasa i pacova. Rastužim se i produžim do prve prodavnice. Kupujem litar čokoladnog mleka i napolitanke i jedem dok ne osetim mučninu, a kad ona krene da me žgara, stidim se sebe same i nekako se već odvučem u dobro poznatom pravcu –ka kući. Usput, bacim sitninu u šešir čoveka bez ruke koji sa šarenom kapom i ugašenom cigaretom u uglu usana otresa rukom pepeo sa brade. Mislim da me nije ni pogledao..
Nikada se nisam zapitala kakva je njegova priča, šta mu se sve dešavalo u prošlosti. I otkud on tu, na ovom pločniku, i koliko dugo sedi pločnicima sa sivom bradom i šarenom kapom, sa dopola ugašenom cigaretom?
Vratim se prozoru, i presedim jedan ceo život, jesen, zimu, proleće, leto, kišu, maglu, sunce, noć, odlazak, zalazak. I sedim tako, bez ideje, budim se u zoru, kupujem hleb i usudim se da pogledam prodavačicu, upotrebim sitnu ljubaznost, čvrsto ubeđena da je nova., a ona mi sa izvesnom dozom neprijatnosti saopštava kako mi uvek ostavi integralni hleb od trideset sedam dinara. Da, da, brzo nestane. Razgrabe ga kao i život , pomislim, postiđena umesto kući, produžim iza ugla, vidim - tu je prosjak, spava.. Sedam na klupu preko puta. Lomim hleb na pola i hranim ptice, oveći komad zadržavam u rukama i gledam. Tišinu prekida baka koja takođe, hrani ptice. Priča kako je nekada suviše bole noge i nema ko da hrani ptice. A te ptice su njene, one je vole, ona nije sama..predlaže mi da zadržim svoj hleb i dođem neki drugi put da one ne bi bile gladne, a sad ima dovoljno, donela je, kaže, čak dva hleba, dugo je nije bilo..Osetim neprijatnost. Polako ustajem, najljubaznije pozdravljam staricu i kupim ostatke hleba.
Jedan pas pronjuši pored mene. Pomislim, kako bi bilo dobro da sam mu dala odlomljen komad hleba..ali već nestade iza ugla. Lagano se primičem uglu I ja, prosjak spava u sedećem polozaju trupom oslonjen o zid dok mu ona ruka bez šake oslonjena o koleno. Ugašena cigareta i dalje stoji u uglu usana i malo pepela na bradi u koju se uplelo i nešto lišća.
Volim da, kada skuvam čaj sedim kraj prozora, isključena iz sveta, ( telefon smanjen, televizor ugašen, ringla isključena). okrenuta ledjima enterijeru koji sam godinama brižljivo sklapala. Mrtva priroda. Nemam čak ni mačke, samo ćutanje, prozor i ja.
Sinulo mi je : mogla bih da obučem jaknu i odnesem prosjaku knjigu, ili nešto, ne, ne..možda ručak, paklu cigareta?
Ipak, nisam mogla. Bio mi je potreban izgovor. I zato izašla sam da kupim šolju za čaj. Nisam imala ideju kakvu, samo šoljicu, običnu. Prodavnice su ih imale različitih veličina, oblika, boja, ali nijednu nisam želela da kupim. Zamorenu, uhvatila me je pomama da bilo šta kupim, bilo šta kako se ne bih vratila bez ičega. Zastala sam i zgranula se nad samom idejom da moram da kupim bilo šta ! I baš u tom trenutku ugledah običnu belu šolju, bila je taman za čaj kakav bih želela da skuvam. Kupila je, istrčala iz radnje kako bih što pre stigla, kako mi ne bi pobegla namera.. Još koje misli mi se vrzmale po glavi, najednom, saplela se, našla na tlu. Nos i brada su počeli da bride. Nekako sam se pridigla i u mraku osetila ispruženu nogu ..I bilo mi je strašno neprijatno. Onako postiđena iskradoh se bez reči, tiha, nekako smanjena u svojim očima. Otključala vrata stana sa što manje šuma. Zaključala. Ušla u spavaću sobu, na prstima, i ta slika mene zaličila mi je na grotesknu balerinu. Nisam upalila svetlo, sela sam kraj prozora i utonula u misli. Neotpakovanu šolju držala u ruci.
Zazvonio je telefon. Javila sam se…
Teško se budim ujutru. Volim da odležim još koji minut, ali ubzo zaspim ponovo. Ponekad pokušavam da se probudim pa ustanem i jedva se odvučem do kuhinje da popijem malo vode, ali opet se vratim i pokrijem glavu i ležim tako. Ponekad se unervozim strašno i meškoljim ispod pokrivača, stopala su mi hladna. Ako uspem da ih zagrejem ja opet zaspim. I u tom ciklusu buđenja, spavanja, buđenja, ja naprosto ne mogu da se setim koji je dan i onda se osećam tako starom. Uspaničeno idem do ogledala, umivam se, zurim u svoje pokvašeno lice. Pomisao o konačnom kraju me deprimira, pa sedim tako kraj prozora ne znajući šta sa sobom, gledam kroz prozor. Ponekad mi zaokupi pažnju život koji se odvija mimo mene..jednom sam pomislila kako će putem proći samo crni automobili i ne iznenadih se kada su pola minuta prolazili samo crni automobili, kako bi se igrala pomislila na bele iz suprotnog pravca i zaista onda su išli samo beli. Sad, jedan ili dva crvena, i gle, eto ih..super, sad žuta. Još jedan crveni, pa tamno zeleni, opet crni, crveni, crveni.Odustajem. Izlazim. Hvatam se za kvaku i već se nađem u prodavnici. Kupujem dva integralna hleba. Dan je oblačan i podnošljivo je hladno tako da sam sela na klupu i posmatrala debele golubove. Osvrnuh se. Bake koja je hranila golubove nema. Izmrvih odlomljeno parče hleba i bacih pernatim zverima koje se tu zatekoše: golubovima, mada bilo je tu i vrana i vrabaca. Istrulelo lišće i smrvljeno kestenje u polu raspaloj fazi. Gledale su me tupo, i sito. Čini se da se prosjak malo pomerio, pola metra od samog ugla na kome je sedeo. Nekako ga blago zaobiđem još uvek sa nekim neprijatim osećajem, već se teško penjem stepenicama..Neprijatnost prerasta u strepnju, prožela me je duboko do kostiju samih. Nisam to mogla da objasnim sebi. Stresoh se. Dugo nisam mogla da zaspim.
Zaspala sam u čarapama a noge su mi i dalje bile ledene.
I sanjala sam…
Jutro je bilo hladnije nego obično. Nije mi se ustajalo ali me je neka sila gonila da izađem ispod slojeva i slojeva ćebadi, da izronim iz sebe same i izađem negde napolje. Da odbacim sva lica i naličja, da potrčim ka nečemu. Ali nisam. Nisam se ni pomakla, prikovana za ništa nisam imala čemu da hrlim.
Slušala sam kazaljku i uzalud pokušavla da se setim pređašnjeg sna. Naime, želela sam da izmislim nešto, ako ništa drugo, nešto čega bih se sećala, nešto što ne bi nestalo, ali nešto nije nastalo, a ja sam uzaludno ležala u slojevima i slojevima koji nisu bili ja. Sat je kuckao, nije imao razloga da zvoni, i tako godinama..Šta se desilo sa vremenom? Nisam mogla da znam jer nisam brojala.
Ipak, ustala sam, obukla se i otvorila vrata.
Hladna jesenja izmaglica me je činila živom, i hodala sam, nisam više razmišljala, mada možda i jesam ali nije bilo tako bitno kada bih razmišljala o tome o čemu zapravo mislim. Prodavnica. Prodavačica. Hleb. Sitnina. Prosjak. Ptice.
Snažano osećanje da se nešto promenilo je raspirio moja čula. Počela sam da primećujem svoje navike: često sam sedela na klupi i hranila ptice kada druge bake nije bilo, tako da sam je praktično odmenjivala. Pogled mi je često zapinjao za ugao gde je prosjak sedeo, ali kad god bih se vraćala širokim lukom zaobilazila ga. Neprijatnost zbog pada još me je tištila, njegove staklaste oči bile su na meni, osećala sam to i zato sam se trljala svom snagom pri tuširanju kako bih sprala krivicu. Ali voda nije spirala već, naprotiv pojačavala je efekat i ja sam sve više i više razmišljala o njemu. Izbegavala sam prozor jer šta bi on uradio kada bi se prozor nacrtao u njegovoj svesti- šta bi bio pogled kroz taj nacrtani prozor? A moj prozor je gledao na cipelu vrlo sličnu njegovoj sa noge o koju sam se saplela. Ponekad bi me obuzimali napadi hrabrosti : tada sam imala jarku želju da istrčim napolje i da se stvorim ispred njega i izvinim se ili tako nešto. Ali ta ideja je bila vrlo kratkog daha i činila se posve apsurdnom.
I pitam se zašto mi je preokupirao misli, pa nije jedini prosjak na svetu!
I opet se pitam, zašto me je taj prosjak toliko zaokupio, ali činjenica da nije jedini na svetu me je još više nagnala da mislim. I krivica je rasla, i setila sam se prodavačice i mog nemara, i setila se bake sa golubovima i mog upada na njenu teritoriju. Ko sam ja da hranim njene golubove! Gde sam ja tu u one tužne sive dane kada ni zaljubljeni ni deca ne primećuju da i ptice postoje! I to me je tako rastužilo da sam klonula obešena o stolicu kraj prozora i plakala. O, da, gorko plakala misleći da niko i ne zna da ja u tom trenutku plačem. I konačno, to me je sasvim dotuklo. Nisam mogla danima da ustanem. Odustala sam od same ideje ustajanja i kretanja, odustala od sekundarnih potreba. Probala sam da odustanem i od disanja, ali to nije išlo, uvlačenje vazduha u pluća dešavalo se kad sam odustala od pokušaja ne-disanja. Utrnulost me je gonila u hod, i ja sam tako ustala, posegla za tušom i zatvorila oči dok je voda tekla i tekla niz teme. Potom, dobila sam snažan poriv da vrištim. Mislila sam da taj moj budući vrisak može biti najglasniji u istoriji, ali grešila sam… Nisam uspela ni glasa da izvrisnem. Ćutala. Automobili su prolazili, sati otkucavali, dani smenjivali, meseci vrteli a ja sam ćutala…
Sećam se još raznosača smeća, žutih svetla i cipele kao jedinog dokaza ostataka jednog prosjaka koji je uvek imao neku cigaretu u uglu usana i nešto pepela na bradi. Sve ostalo je prestalo da postoji mojim zaboravom.
(objavljeno u Povelji, 2/2010.)
Sedela dugo tako, a za oči se hvatala skramica povečerja..hvatala i noć vlažna od tek nagoveštaja magle. Htela sam da napišem priču ali nisam imala ideje.. Sinulo mi je da je ceo svet ogrnut neispričanim idejama i da zato sve priče liče jedna na drugu. Niz ulicu je prolazila jedna žena, devojka, rekla bih..I ona je o nečemu razmišljala dok je hodala a išla je nekuda, možda bez cilja ali svakako joj je namera bila da negde stigne. Svima je namera da negde stignu. Ja sam htela da izadjem negde napolje, ali nisam znala gde i to me je prikovalo ovde, kraj ovoga prozora, kraj mojih očiju koje su videle ono što ja nisam videla. Nikad ništa i nisam videla. Juče, na primer, čekala sam da uzmem kusur u obližnjem marketu a prodavačicu nisam videla, niti me je zanimala. Svaki dan idem u taj market i ne znam kako izgleda prodavačica. Ne mogu je čak ni opisati.
Kada je lep dan i izadjem u šetnju, sa namerom da što duže hodam i blenem u pejzaže oko sebe, onda vidim ljude, njihovu odeću i lica i sve mi je ko dežavi..sve sam to već videla mada mi svi oni deluju volšebno kao da su sa drugog sveta.
Onda me obuzme želja, neobuzdana želja za trčanjem i tako, krenem..ideja je u osnovi dobra ali posle nekoliko minuta već se hvatam za klecava kolena i pokušavam da dođem do daha. Tada bih se najradije bacila u travu dok klecanje ne prestane ali svuda su pikavci, papirići, trava olinjala od amonijaka mačaka, pasa i pacova. Rastužim se i produžim do prve prodavnice. Kupujem litar čokoladnog mleka i napolitanke i jedem dok ne osetim mučninu, a kad ona krene da me žgara, stidim se sebe same i nekako se već odvučem u dobro poznatom pravcu –ka kući. Usput, bacim sitninu u šešir čoveka bez ruke koji sa šarenom kapom i ugašenom cigaretom u uglu usana otresa rukom pepeo sa brade. Mislim da me nije ni pogledao..
Nikada se nisam zapitala kakva je njegova priča, šta mu se sve dešavalo u prošlosti. I otkud on tu, na ovom pločniku, i koliko dugo sedi pločnicima sa sivom bradom i šarenom kapom, sa dopola ugašenom cigaretom?
Vratim se prozoru, i presedim jedan ceo život, jesen, zimu, proleće, leto, kišu, maglu, sunce, noć, odlazak, zalazak. I sedim tako, bez ideje, budim se u zoru, kupujem hleb i usudim se da pogledam prodavačicu, upotrebim sitnu ljubaznost, čvrsto ubeđena da je nova., a ona mi sa izvesnom dozom neprijatnosti saopštava kako mi uvek ostavi integralni hleb od trideset sedam dinara. Da, da, brzo nestane. Razgrabe ga kao i život , pomislim, postiđena umesto kući, produžim iza ugla, vidim - tu je prosjak, spava.. Sedam na klupu preko puta. Lomim hleb na pola i hranim ptice, oveći komad zadržavam u rukama i gledam. Tišinu prekida baka koja takođe, hrani ptice. Priča kako je nekada suviše bole noge i nema ko da hrani ptice. A te ptice su njene, one je vole, ona nije sama..predlaže mi da zadržim svoj hleb i dođem neki drugi put da one ne bi bile gladne, a sad ima dovoljno, donela je, kaže, čak dva hleba, dugo je nije bilo..Osetim neprijatnost. Polako ustajem, najljubaznije pozdravljam staricu i kupim ostatke hleba.
Jedan pas pronjuši pored mene. Pomislim, kako bi bilo dobro da sam mu dala odlomljen komad hleba..ali već nestade iza ugla. Lagano se primičem uglu I ja, prosjak spava u sedećem polozaju trupom oslonjen o zid dok mu ona ruka bez šake oslonjena o koleno. Ugašena cigareta i dalje stoji u uglu usana i malo pepela na bradi u koju se uplelo i nešto lišća.
Volim da, kada skuvam čaj sedim kraj prozora, isključena iz sveta, ( telefon smanjen, televizor ugašen, ringla isključena). okrenuta ledjima enterijeru koji sam godinama brižljivo sklapala. Mrtva priroda. Nemam čak ni mačke, samo ćutanje, prozor i ja.
Sinulo mi je : mogla bih da obučem jaknu i odnesem prosjaku knjigu, ili nešto, ne, ne..možda ručak, paklu cigareta?
Ipak, nisam mogla. Bio mi je potreban izgovor. I zato izašla sam da kupim šolju za čaj. Nisam imala ideju kakvu, samo šoljicu, običnu. Prodavnice su ih imale različitih veličina, oblika, boja, ali nijednu nisam želela da kupim. Zamorenu, uhvatila me je pomama da bilo šta kupim, bilo šta kako se ne bih vratila bez ičega. Zastala sam i zgranula se nad samom idejom da moram da kupim bilo šta ! I baš u tom trenutku ugledah običnu belu šolju, bila je taman za čaj kakav bih želela da skuvam. Kupila je, istrčala iz radnje kako bih što pre stigla, kako mi ne bi pobegla namera.. Još koje misli mi se vrzmale po glavi, najednom, saplela se, našla na tlu. Nos i brada su počeli da bride. Nekako sam se pridigla i u mraku osetila ispruženu nogu ..I bilo mi je strašno neprijatno. Onako postiđena iskradoh se bez reči, tiha, nekako smanjena u svojim očima. Otključala vrata stana sa što manje šuma. Zaključala. Ušla u spavaću sobu, na prstima, i ta slika mene zaličila mi je na grotesknu balerinu. Nisam upalila svetlo, sela sam kraj prozora i utonula u misli. Neotpakovanu šolju držala u ruci.
Zazvonio je telefon. Javila sam se…
Teško se budim ujutru. Volim da odležim još koji minut, ali ubzo zaspim ponovo. Ponekad pokušavam da se probudim pa ustanem i jedva se odvučem do kuhinje da popijem malo vode, ali opet se vratim i pokrijem glavu i ležim tako. Ponekad se unervozim strašno i meškoljim ispod pokrivača, stopala su mi hladna. Ako uspem da ih zagrejem ja opet zaspim. I u tom ciklusu buđenja, spavanja, buđenja, ja naprosto ne mogu da se setim koji je dan i onda se osećam tako starom. Uspaničeno idem do ogledala, umivam se, zurim u svoje pokvašeno lice. Pomisao o konačnom kraju me deprimira, pa sedim tako kraj prozora ne znajući šta sa sobom, gledam kroz prozor. Ponekad mi zaokupi pažnju život koji se odvija mimo mene..jednom sam pomislila kako će putem proći samo crni automobili i ne iznenadih se kada su pola minuta prolazili samo crni automobili, kako bi se igrala pomislila na bele iz suprotnog pravca i zaista onda su išli samo beli. Sad, jedan ili dva crvena, i gle, eto ih..super, sad žuta. Još jedan crveni, pa tamno zeleni, opet crni, crveni, crveni.Odustajem. Izlazim. Hvatam se za kvaku i već se nađem u prodavnici. Kupujem dva integralna hleba. Dan je oblačan i podnošljivo je hladno tako da sam sela na klupu i posmatrala debele golubove. Osvrnuh se. Bake koja je hranila golubove nema. Izmrvih odlomljeno parče hleba i bacih pernatim zverima koje se tu zatekoše: golubovima, mada bilo je tu i vrana i vrabaca. Istrulelo lišće i smrvljeno kestenje u polu raspaloj fazi. Gledale su me tupo, i sito. Čini se da se prosjak malo pomerio, pola metra od samog ugla na kome je sedeo. Nekako ga blago zaobiđem još uvek sa nekim neprijatim osećajem, već se teško penjem stepenicama..Neprijatnost prerasta u strepnju, prožela me je duboko do kostiju samih. Nisam to mogla da objasnim sebi. Stresoh se. Dugo nisam mogla da zaspim.
Zaspala sam u čarapama a noge su mi i dalje bile ledene.
I sanjala sam…
Jutro je bilo hladnije nego obično. Nije mi se ustajalo ali me je neka sila gonila da izađem ispod slojeva i slojeva ćebadi, da izronim iz sebe same i izađem negde napolje. Da odbacim sva lica i naličja, da potrčim ka nečemu. Ali nisam. Nisam se ni pomakla, prikovana za ništa nisam imala čemu da hrlim.
Slušala sam kazaljku i uzalud pokušavla da se setim pređašnjeg sna. Naime, želela sam da izmislim nešto, ako ništa drugo, nešto čega bih se sećala, nešto što ne bi nestalo, ali nešto nije nastalo, a ja sam uzaludno ležala u slojevima i slojevima koji nisu bili ja. Sat je kuckao, nije imao razloga da zvoni, i tako godinama..Šta se desilo sa vremenom? Nisam mogla da znam jer nisam brojala.
Ipak, ustala sam, obukla se i otvorila vrata.
Hladna jesenja izmaglica me je činila živom, i hodala sam, nisam više razmišljala, mada možda i jesam ali nije bilo tako bitno kada bih razmišljala o tome o čemu zapravo mislim. Prodavnica. Prodavačica. Hleb. Sitnina. Prosjak. Ptice.
Snažano osećanje da se nešto promenilo je raspirio moja čula. Počela sam da primećujem svoje navike: često sam sedela na klupi i hranila ptice kada druge bake nije bilo, tako da sam je praktično odmenjivala. Pogled mi je često zapinjao za ugao gde je prosjak sedeo, ali kad god bih se vraćala širokim lukom zaobilazila ga. Neprijatnost zbog pada još me je tištila, njegove staklaste oči bile su na meni, osećala sam to i zato sam se trljala svom snagom pri tuširanju kako bih sprala krivicu. Ali voda nije spirala već, naprotiv pojačavala je efekat i ja sam sve više i više razmišljala o njemu. Izbegavala sam prozor jer šta bi on uradio kada bi se prozor nacrtao u njegovoj svesti- šta bi bio pogled kroz taj nacrtani prozor? A moj prozor je gledao na cipelu vrlo sličnu njegovoj sa noge o koju sam se saplela. Ponekad bi me obuzimali napadi hrabrosti : tada sam imala jarku želju da istrčim napolje i da se stvorim ispred njega i izvinim se ili tako nešto. Ali ta ideja je bila vrlo kratkog daha i činila se posve apsurdnom.
I pitam se zašto mi je preokupirao misli, pa nije jedini prosjak na svetu!
I opet se pitam, zašto me je taj prosjak toliko zaokupio, ali činjenica da nije jedini na svetu me je još više nagnala da mislim. I krivica je rasla, i setila sam se prodavačice i mog nemara, i setila se bake sa golubovima i mog upada na njenu teritoriju. Ko sam ja da hranim njene golubove! Gde sam ja tu u one tužne sive dane kada ni zaljubljeni ni deca ne primećuju da i ptice postoje! I to me je tako rastužilo da sam klonula obešena o stolicu kraj prozora i plakala. O, da, gorko plakala misleći da niko i ne zna da ja u tom trenutku plačem. I konačno, to me je sasvim dotuklo. Nisam mogla danima da ustanem. Odustala sam od same ideje ustajanja i kretanja, odustala od sekundarnih potreba. Probala sam da odustanem i od disanja, ali to nije išlo, uvlačenje vazduha u pluća dešavalo se kad sam odustala od pokušaja ne-disanja. Utrnulost me je gonila u hod, i ja sam tako ustala, posegla za tušom i zatvorila oči dok je voda tekla i tekla niz teme. Potom, dobila sam snažan poriv da vrištim. Mislila sam da taj moj budući vrisak može biti najglasniji u istoriji, ali grešila sam… Nisam uspela ni glasa da izvrisnem. Ćutala. Automobili su prolazili, sati otkucavali, dani smenjivali, meseci vrteli a ja sam ćutala…
Sećam se još raznosača smeća, žutih svetla i cipele kao jedinog dokaza ostataka jednog prosjaka koji je uvek imao neku cigaretu u uglu usana i nešto pepela na bradi. Sve ostalo je prestalo da postoji mojim zaboravom.
(objavljeno u Povelji, 2/2010.)
петак, 23. јул 2010.
Erotičnost gospođe Bovari u koloritu balkanskog mentaliteta
Čini se da je doživljaj erotskog još uvek onemogućen ili time što se tabuizira, ili tako što se ogoljava do te mere da gubi svaki smisao. Danas, moralni daltonizam ne razlikuje pojam erotike od pojma pornografskog, jer erotika je nešto više od opisa uranjanja ljudskog mesa u drugo ljudsko meso. Erotika je ta koja budi, pokreće životnu energiju, ''probuđeno erotsko biće je kompletno biće kome je omogućeno da misli o smrti, o senci, o sreći, o starosti, o Bogu...''(Lj.Arsić). Probuditi zaspala čula, empiricističku svest, ne dozvoliti joj da lenstvuje u senci sopstvenih predrasuda, biti stvaran, ostvaren, živ- je ono čega se svaka jedinka, kao i društvo, plaši!
Ljudi današnjice ne mogu da se oslobode uticaja Frojdove psihoanalize ( iliti Frojdove devize) da se ''ceo svet vrti samo oko i zbog seksa''. Međutim, iza erotskog doživljaja krije se, posve nešto drugo: nije to samo puka požuda i ostvarenje iste već mnogo iznad želja i podrhtavanja, naime to je nekakvo podrhtavanje uma, celoga bića koje oseća sebe kao nepotpuno i traga za smislom, pokrenuto je, pita se, traga za sopstvenim identitetom, odnosima sa svetom spolja i unutar bića, arhetipskim odnosima između polova, govori o ranjivosti i krhkosti bića...
Na Balkanu erotizam još nije ostvaren, ne potpuno. Živimo u svetu gde je još uvek je vladajući princip ogledalo patrijahalnog društva i arhetip balkanske žene. Kao da smo posle perioda titoizma, kada je pojam seksualne revolucije začet na našem tlu, vraćeni nekoliko koraka unazad. Pojam seksualne revolucije, taj nakazni fetus naših neslavnih dana dobio je svoje klonove, istovetne a opet tako različite.Jer kod nas i nije bilo seksualne revolucije u pravom smislu reči. Elem, '' prvi klon'' bio bi moralni pad, gde je, da kažem, zver oslobođena, razgoropađena i moralno ojaćena. Erotiku je zamenila pornografija. Erotika je dostojna da se poredi sa umetničkim delom a pornofragija sa kičem, što ona u osnovi i jeste. Porno kao surogat erotskoga, porno kao instant, porno kao ''hot-dog'' kultura, kao sapunica, tj. španska serija i žalosno je što vrlo brzo postane navika, potreba, najpristupačnija droga - zatupljuje um..
I književnost je počela toliko da se trivijalizuje, da se prostači, kao da je došlo do zasićenja? U srpskoj književnosti retki su pisci koji se usuđuju da o ovoj temi progovore, a oni koji progovaraju ili bivaju osuđeni ili su nedorasli ovoj temi, tako, da je zaista teško naći pisca čiji se erotski motivi ne graniče sa neukusom i šundom.
Jezik, kao i sadržina prečesto prelazi granice dobrog ukusa. Mada, granica izmeću erotizma i pornografije jeste vrlo tanka, ali je zato razlika velika. Pisci su tu da utiču na čitaoca, zar ne? Da izazovu estetski doživljaj. Ukoliko pišu o erotici ili sa primesama erotičnosti treba da uzbude, ''zapale'' um, ne samo telo. A koja sredstva koriste..treba se zapitati... Uzgred, ne može svako da bude Bukovski, Miler, a njihovi klonovi, e to je tek tako neorginalno. Planeta je velika a mi smo mali, zato treba nešto novo, uvek novo. Umetnost tek treba da se rodi, da se ponovo rodi a ne da se ponavlja.. Plagiranje umetnosti je već kič, kopiranje erotičnosti je pornografija, jer ako već nije stvarna, onda je laž.
No, da se vratim na ''drugog klona''.. dakle, posle tzv. titoizma vratili smo se korak, dva, tri ili mnogo više, dalje u prošlost. Vratili se našoj Narodnoj književnosti, gde-''..a kad su se ponapili vina..''sledi akcija, seksualna frustracija oslobođena kroz nacionalni bes i nasilje. Sijaset Kraljevića Marka ''opravdano'' se vraćaju korenima. Za njih je ideal žene devojka smerna Milica sa dugim trepavicama od kojih ne vidi dalje od nosa, a sve druge ako nisu Majke nekoliko Jugovića, jesu izopštene i žigosane. I tako se igra nakaradno naradno kolo gde mesto četiri napred ide se unazad a tek dva napred. Živimo u društvu gde je mit o Adamu i Evi još uvek na snazi, bukvalno shvaćen! Žena Adamovo rebro okićena sa nešto mesa pride?! Nije li ovakvo shvatanje Sodoma i Gomora uma ?!
Na sreću, pojavila se Lilit, danas, ''nova žena'' i uloge su zamenjene, sada je žena Don Žuan i ona tu ulogu sa ponosom nosi. Hrabro stavlja svoju ženstvenost u prvi plan i javno podilazi svojim čuvstvima, uživa u sferama gde individualnost ne postoji i ne postoji tabu, već, samo trenuci radosti. Ona i dalje umnožava svoja ljubavna iskustva u veštom skrivanju iza toga, da je ona stvarno samo to želela i da je to ono što je ona htela, dok ,u principu, ona traži više! Možda više trajanja ili malo večnosti? Ali nema čoveka koji ne traga za večnošću.
Žena zavodi a muškarac dopušta da bude zaveden i beži, on je ljut, unezveren i tužan, ima u njemu nešto od iskona, nepomiren sa činjenicom da je izgubio moć da vlada. Uplašen je i zato ne može da se skrasi pored jedne žene uz ovakvu sliku stvari. On uzima ono što mu se nudi i odlazi, ali ne čini to sa strašću, čak ni zbog sirovog zadovoljstva, pre bi se reklo da odlazi jer je ojađen, nepotpun i uplašen, kao da je ugušen njegov iskonski vladajući princip muškosti jer žena ima novu ulogu, žena ima Volju.
Danas, kada kažemo balkanski mentalitet, ne ograničavamo se samo na naše balkansko podneblje već nam to daje uvid u širu sliku o ženinom mestu u svetu.( mada, na isto može se gledati kao i na mač sa dve oštrice. Postoje mali i veliki klanovi, tj. udruženja ali i još uvek, primitivne podele na: žene domaćice i žene lakog morala ...i koliko god govorili o tome, te podele ostaju kao nasleđe iskonskog).Naime, kakva su shvatanja jedne, da kažemo, ''savremene žene'' iz ugla prosečnog muškarca vaspitanog po balkansko-patrijahalnom modelu?
Savremena žena ima karakter Floberove gospođe Bovari, koju je nekada Bodler u jednom svom eseju o Floberu predstavio na sličan način:
- Neumerena sklonost ka zavođenju i gospodarenju. Ne preza ni da vulgarnim sredstvima i šarlatanstvom dosegne cilj;
- sposobnost brzog delanja, brzina u donošenju odluke;
- stapanje razuma i strasti, odnosno njen razum je rob njene uobrazilje;
- dvojni karakter: sačinjen od proračunatosti i sanjarenja.
Nije li onda muška seksualnost romantična spekulacija, traganje. Poročnost kod muškaraca može umanjiti značaj ljubavi, ali ne i želju. Žena je za njega femme fatale, delimično zbog nepodnošljivog pritiska erotike, pod kojim posrću religija i etika, priča o Koštani (moglo bi se reći preteči Karmen) najbolje to ilustruje.
Njena nepristupačnost privlači, fascinira i dovodi do potpunog rastrojsva, uništenja. Nju karakteriše spokojna ravnodušnost prema patnjama drugih, koje mami i nezainteresovano posmatra kao dokaz svoje nadmoći?! Ali i nije sve tako crno belo.
No, vratimo se erotizmu. Više puta je on shvaćen kao odnos među polovima, što opštenje meću suprotnim, što među istim, uostalom nevažno, ali ako bi se on sveo samo na to opštenje, zaličilo bi na ljušturu, školjku bez onog bitnog, bisera. Jer, za razliku od pornografskog ne tiče se samo spolovila, mesa. . Erotizam je svojevrsna glad, ali ne samo glad tela već i glad uma. Odličan dokaz je fraza: '' Toliko te želim/volim da bih te pojeo*la ''. Dakle, nije dovoljno samo stapanje, ne upotpunjuje, potreban je i metafizički ujed, do krvi, do srži bića, ujed da ga ogoli demistifikuje. To pornografija nije u mogućnosti da ostvari. Njen domen je samo u okviru telesnog ali na nimalo suptilan način. Sve se svodi na ispunjenju seksualne potrebe kao i svake druge fiziološke potrebe, nema čak ni želje, automatski deluje na telo (ukoliko ima tu snagu da deluje), telo je samo mehanički stroj. Nije ni zavodljiva, ni strastvena. Plitka, rekla bih Ad hoc seksualnost. Zaslužuje li to čovek? Jesmo li ovde stigli kako bismo vratili životinjizmu? Gole duplerice iz časopisima podsećaju na meso iz klanica, nemaju nikakvu moć (kakvu npr. ima Gojina '' Gola Maja''- svako dalje porećenje bilo bi posve apsurdno), dakle, nemaju moć osim da otupljuju čoveka kao biće, jer prikazana su im samo tela, a umovi, zanemareni. Kao da one ne mogu da misle, kao da samo tela imaju zavodničku moć?! Nekada se zavodljivost učila a sada se samo meso nadograćuje. Krupni koraci civilizacije to nameću. Nekada, npr. gejše morale da uče veštinu zavođenja, sve te nijanse, a danas je dovoljno da se nadogradi nešto kose, dojki i usana, i tu smo! Kod suprotnog pola je isto, želja da se ostvare u materijalnom a ne u duhovnom je tako učestala da se polako al' sigurno pretvaramo u kiborge lišene osećaja ljubavi, strasti. Još para, još silikona, još para za bolje, super-trajne silikone. Požuda ostaje u domenu zgrtanja što više papirnatog (ne)zadovoljstva. Svi bi hteli nektar bogova a zadovoljavaju se mlakom vodom. Nije li to tužno?
I posve prirodno je da se nameću jedna od dveju već gore navedenih, ekstremnih mogućnosti: ili da na seksualnost (usled banalne reprodukcije odglumljenih orgazama i golišavih mladih tela u gro-planu, gde nema ni trunke enigmatičnosti) gleda sa gađenjem i moralizovanjem kako je ono nešto prljavo(a zaista nije), ili da se prepuste i da ih jedino govor razlikuje od animalnog. Pornografija čini da seksualnost gubi svoju nevinost i prirodnost , što on(seksualni čin) u biti i jeste. Ona mu oduzima lepotu i smisaa, otuđuje ljude, svodi sam čin na dobro ili loše ''odrađen posao''.
Postoji još jedan problem, problem poistovećenja leksema erotika'-pornografija, što se na ova različita, rekla bih čak i antonimna pojma gleda kao na sinonime, verovatno iz pukog neznanja. Pornografija je, dakle, lišena emocija, njome haraju samo niži nadražaji u rangu sa osetima toplo, hladno. Seksualno uzbuđenje je ovde izazvano veštačkim efektima, posmatranjem ''radnje''i prostim transferom do pražnjenja kao i kod primarnih sekundarnih potreba. I posve prirodno da dovodi do otuđenja a kasnije i do prezasićenosti. Odstranjena joj je imaginacija jer je sve ''servirano'' i masturbacija kao i sam polni čin je ogoljen za prirodno uzbuđenje izazvano sanjarenjem ili bliskošću partnera.
Dodala bih još i to, da je pornografija svojevrsno nasilje nad bićem, ne vodi nikavom napredku.
I zato, ljudi nisu u mogućnosti da se ostvare potuno kao bića bez imanentnog izvora erotizma.
U uvodnom delu teksta, pomenula sam da erptizam ima i tu moć da plaši. Zašto plaši? U erotzizmu je seme našeg postojanja, duboko je vezan za život, ali kako za život, tako i za samu smrt.''Erotski trenutak je čak vrhunac života u kome se najveća snaga i najveća žestina ispoljavaju u trenutku kada se dva bića privlače, spajaju i nastavljaju . U pitanju je život, u pitanju je njegova reprodukcija, ali se život u reprodukciji presipa: presipajući se , on dostiže krajnju mahnitost. Ta isprepletana tela koja se, prelivajući se do besvesti, odaju krajnjem sladostrašću, idu u susret smrti, koja će ih kasnije predati tišini raspadanja ''', Žorž Bataj ''Erotizam'', BIGZ, 1980.,str.313.
Erotizam je životna energija, on je duboko ljudski i sveprisutan i zato je i mističan. Neki mislioci, kao što su Mišel Fuko, Žorž Bataj, erotski doživljaj povezivali sa sakralnim iskustvom. U mitologiji, pak, Eros je pandan Tanatosu (smrti), zato što je Eros oduvek oličavao put snage života, zdravlja, izvor a ne odumiranje i slabost.
Deluje zastrašujuće ta frigidna zver otuđenja, ali tek smo zakoračili u 21. vek, tek će se štošta promeniti. Erotizam tek čeka revolucija!
Objavljeno u književnom časopisu Think Tank
Ljudi današnjice ne mogu da se oslobode uticaja Frojdove psihoanalize ( iliti Frojdove devize) da se ''ceo svet vrti samo oko i zbog seksa''. Međutim, iza erotskog doživljaja krije se, posve nešto drugo: nije to samo puka požuda i ostvarenje iste već mnogo iznad želja i podrhtavanja, naime to je nekakvo podrhtavanje uma, celoga bića koje oseća sebe kao nepotpuno i traga za smislom, pokrenuto je, pita se, traga za sopstvenim identitetom, odnosima sa svetom spolja i unutar bića, arhetipskim odnosima između polova, govori o ranjivosti i krhkosti bića...
Na Balkanu erotizam još nije ostvaren, ne potpuno. Živimo u svetu gde je još uvek je vladajući princip ogledalo patrijahalnog društva i arhetip balkanske žene. Kao da smo posle perioda titoizma, kada je pojam seksualne revolucije začet na našem tlu, vraćeni nekoliko koraka unazad. Pojam seksualne revolucije, taj nakazni fetus naših neslavnih dana dobio je svoje klonove, istovetne a opet tako različite.Jer kod nas i nije bilo seksualne revolucije u pravom smislu reči. Elem, '' prvi klon'' bio bi moralni pad, gde je, da kažem, zver oslobođena, razgoropađena i moralno ojaćena. Erotiku je zamenila pornografija. Erotika je dostojna da se poredi sa umetničkim delom a pornofragija sa kičem, što ona u osnovi i jeste. Porno kao surogat erotskoga, porno kao instant, porno kao ''hot-dog'' kultura, kao sapunica, tj. španska serija i žalosno je što vrlo brzo postane navika, potreba, najpristupačnija droga - zatupljuje um..
I književnost je počela toliko da se trivijalizuje, da se prostači, kao da je došlo do zasićenja? U srpskoj književnosti retki su pisci koji se usuđuju da o ovoj temi progovore, a oni koji progovaraju ili bivaju osuđeni ili su nedorasli ovoj temi, tako, da je zaista teško naći pisca čiji se erotski motivi ne graniče sa neukusom i šundom.
Jezik, kao i sadržina prečesto prelazi granice dobrog ukusa. Mada, granica izmeću erotizma i pornografije jeste vrlo tanka, ali je zato razlika velika. Pisci su tu da utiču na čitaoca, zar ne? Da izazovu estetski doživljaj. Ukoliko pišu o erotici ili sa primesama erotičnosti treba da uzbude, ''zapale'' um, ne samo telo. A koja sredstva koriste..treba se zapitati... Uzgred, ne može svako da bude Bukovski, Miler, a njihovi klonovi, e to je tek tako neorginalno. Planeta je velika a mi smo mali, zato treba nešto novo, uvek novo. Umetnost tek treba da se rodi, da se ponovo rodi a ne da se ponavlja.. Plagiranje umetnosti je već kič, kopiranje erotičnosti je pornografija, jer ako već nije stvarna, onda je laž.
No, da se vratim na ''drugog klona''.. dakle, posle tzv. titoizma vratili smo se korak, dva, tri ili mnogo više, dalje u prošlost. Vratili se našoj Narodnoj književnosti, gde-''..a kad su se ponapili vina..''sledi akcija, seksualna frustracija oslobođena kroz nacionalni bes i nasilje. Sijaset Kraljevića Marka ''opravdano'' se vraćaju korenima. Za njih je ideal žene devojka smerna Milica sa dugim trepavicama od kojih ne vidi dalje od nosa, a sve druge ako nisu Majke nekoliko Jugovića, jesu izopštene i žigosane. I tako se igra nakaradno naradno kolo gde mesto četiri napred ide se unazad a tek dva napred. Živimo u društvu gde je mit o Adamu i Evi još uvek na snazi, bukvalno shvaćen! Žena Adamovo rebro okićena sa nešto mesa pride?! Nije li ovakvo shvatanje Sodoma i Gomora uma ?!
Na sreću, pojavila se Lilit, danas, ''nova žena'' i uloge su zamenjene, sada je žena Don Žuan i ona tu ulogu sa ponosom nosi. Hrabro stavlja svoju ženstvenost u prvi plan i javno podilazi svojim čuvstvima, uživa u sferama gde individualnost ne postoji i ne postoji tabu, već, samo trenuci radosti. Ona i dalje umnožava svoja ljubavna iskustva u veštom skrivanju iza toga, da je ona stvarno samo to želela i da je to ono što je ona htela, dok ,u principu, ona traži više! Možda više trajanja ili malo večnosti? Ali nema čoveka koji ne traga za večnošću.
Žena zavodi a muškarac dopušta da bude zaveden i beži, on je ljut, unezveren i tužan, ima u njemu nešto od iskona, nepomiren sa činjenicom da je izgubio moć da vlada. Uplašen je i zato ne može da se skrasi pored jedne žene uz ovakvu sliku stvari. On uzima ono što mu se nudi i odlazi, ali ne čini to sa strašću, čak ni zbog sirovog zadovoljstva, pre bi se reklo da odlazi jer je ojađen, nepotpun i uplašen, kao da je ugušen njegov iskonski vladajući princip muškosti jer žena ima novu ulogu, žena ima Volju.
Danas, kada kažemo balkanski mentalitet, ne ograničavamo se samo na naše balkansko podneblje već nam to daje uvid u širu sliku o ženinom mestu u svetu.( mada, na isto može se gledati kao i na mač sa dve oštrice. Postoje mali i veliki klanovi, tj. udruženja ali i još uvek, primitivne podele na: žene domaćice i žene lakog morala ...i koliko god govorili o tome, te podele ostaju kao nasleđe iskonskog).Naime, kakva su shvatanja jedne, da kažemo, ''savremene žene'' iz ugla prosečnog muškarca vaspitanog po balkansko-patrijahalnom modelu?
Savremena žena ima karakter Floberove gospođe Bovari, koju je nekada Bodler u jednom svom eseju o Floberu predstavio na sličan način:
- Neumerena sklonost ka zavođenju i gospodarenju. Ne preza ni da vulgarnim sredstvima i šarlatanstvom dosegne cilj;
- sposobnost brzog delanja, brzina u donošenju odluke;
- stapanje razuma i strasti, odnosno njen razum je rob njene uobrazilje;
- dvojni karakter: sačinjen od proračunatosti i sanjarenja.
Nije li onda muška seksualnost romantična spekulacija, traganje. Poročnost kod muškaraca može umanjiti značaj ljubavi, ali ne i želju. Žena je za njega femme fatale, delimično zbog nepodnošljivog pritiska erotike, pod kojim posrću religija i etika, priča o Koštani (moglo bi se reći preteči Karmen) najbolje to ilustruje.
Njena nepristupačnost privlači, fascinira i dovodi do potpunog rastrojsva, uništenja. Nju karakteriše spokojna ravnodušnost prema patnjama drugih, koje mami i nezainteresovano posmatra kao dokaz svoje nadmoći?! Ali i nije sve tako crno belo.
No, vratimo se erotizmu. Više puta je on shvaćen kao odnos među polovima, što opštenje meću suprotnim, što među istim, uostalom nevažno, ali ako bi se on sveo samo na to opštenje, zaličilo bi na ljušturu, školjku bez onog bitnog, bisera. Jer, za razliku od pornografskog ne tiče se samo spolovila, mesa. . Erotizam je svojevrsna glad, ali ne samo glad tela već i glad uma. Odličan dokaz je fraza: '' Toliko te želim/volim da bih te pojeo*la ''. Dakle, nije dovoljno samo stapanje, ne upotpunjuje, potreban je i metafizički ujed, do krvi, do srži bića, ujed da ga ogoli demistifikuje. To pornografija nije u mogućnosti da ostvari. Njen domen je samo u okviru telesnog ali na nimalo suptilan način. Sve se svodi na ispunjenju seksualne potrebe kao i svake druge fiziološke potrebe, nema čak ni želje, automatski deluje na telo (ukoliko ima tu snagu da deluje), telo je samo mehanički stroj. Nije ni zavodljiva, ni strastvena. Plitka, rekla bih Ad hoc seksualnost. Zaslužuje li to čovek? Jesmo li ovde stigli kako bismo vratili životinjizmu? Gole duplerice iz časopisima podsećaju na meso iz klanica, nemaju nikakvu moć (kakvu npr. ima Gojina '' Gola Maja''- svako dalje porećenje bilo bi posve apsurdno), dakle, nemaju moć osim da otupljuju čoveka kao biće, jer prikazana su im samo tela, a umovi, zanemareni. Kao da one ne mogu da misle, kao da samo tela imaju zavodničku moć?! Nekada se zavodljivost učila a sada se samo meso nadograćuje. Krupni koraci civilizacije to nameću. Nekada, npr. gejše morale da uče veštinu zavođenja, sve te nijanse, a danas je dovoljno da se nadogradi nešto kose, dojki i usana, i tu smo! Kod suprotnog pola je isto, želja da se ostvare u materijalnom a ne u duhovnom je tako učestala da se polako al' sigurno pretvaramo u kiborge lišene osećaja ljubavi, strasti. Još para, još silikona, još para za bolje, super-trajne silikone. Požuda ostaje u domenu zgrtanja što više papirnatog (ne)zadovoljstva. Svi bi hteli nektar bogova a zadovoljavaju se mlakom vodom. Nije li to tužno?
I posve prirodno je da se nameću jedna od dveju već gore navedenih, ekstremnih mogućnosti: ili da na seksualnost (usled banalne reprodukcije odglumljenih orgazama i golišavih mladih tela u gro-planu, gde nema ni trunke enigmatičnosti) gleda sa gađenjem i moralizovanjem kako je ono nešto prljavo(a zaista nije), ili da se prepuste i da ih jedino govor razlikuje od animalnog. Pornografija čini da seksualnost gubi svoju nevinost i prirodnost , što on(seksualni čin) u biti i jeste. Ona mu oduzima lepotu i smisaa, otuđuje ljude, svodi sam čin na dobro ili loše ''odrađen posao''.
Postoji još jedan problem, problem poistovećenja leksema erotika'-pornografija, što se na ova različita, rekla bih čak i antonimna pojma gleda kao na sinonime, verovatno iz pukog neznanja. Pornografija je, dakle, lišena emocija, njome haraju samo niži nadražaji u rangu sa osetima toplo, hladno. Seksualno uzbuđenje je ovde izazvano veštačkim efektima, posmatranjem ''radnje''i prostim transferom do pražnjenja kao i kod primarnih sekundarnih potreba. I posve prirodno da dovodi do otuđenja a kasnije i do prezasićenosti. Odstranjena joj je imaginacija jer je sve ''servirano'' i masturbacija kao i sam polni čin je ogoljen za prirodno uzbuđenje izazvano sanjarenjem ili bliskošću partnera.
Dodala bih još i to, da je pornografija svojevrsno nasilje nad bićem, ne vodi nikavom napredku.
I zato, ljudi nisu u mogućnosti da se ostvare potuno kao bića bez imanentnog izvora erotizma.
U uvodnom delu teksta, pomenula sam da erptizam ima i tu moć da plaši. Zašto plaši? U erotzizmu je seme našeg postojanja, duboko je vezan za život, ali kako za život, tako i za samu smrt.''Erotski trenutak je čak vrhunac života u kome se najveća snaga i najveća žestina ispoljavaju u trenutku kada se dva bića privlače, spajaju i nastavljaju . U pitanju je život, u pitanju je njegova reprodukcija, ali se život u reprodukciji presipa: presipajući se , on dostiže krajnju mahnitost. Ta isprepletana tela koja se, prelivajući se do besvesti, odaju krajnjem sladostrašću, idu u susret smrti, koja će ih kasnije predati tišini raspadanja ''', Žorž Bataj ''Erotizam'', BIGZ, 1980.,str.313.
Erotizam je životna energija, on je duboko ljudski i sveprisutan i zato je i mističan. Neki mislioci, kao što su Mišel Fuko, Žorž Bataj, erotski doživljaj povezivali sa sakralnim iskustvom. U mitologiji, pak, Eros je pandan Tanatosu (smrti), zato što je Eros oduvek oličavao put snage života, zdravlja, izvor a ne odumiranje i slabost.
Deluje zastrašujuće ta frigidna zver otuđenja, ali tek smo zakoračili u 21. vek, tek će se štošta promeniti. Erotizam tek čeka revolucija!
Objavljeno u književnom časopisu Think Tank
недеља, 11. јул 2010.
Drvo
Često zamišljam kako sam drvo. Da poznajem i nebo i zemlju, plutam na vetru, upijam kišu, otvaram se suncu. Da sam dom ptica i grlim njihova topla gnezdašca gde se ispiljuju mladi ptići. Otplešem listom i blago okrznem prvo paperje nekog večito gladnog ptića. Da se prepustim češkanju mrava a ponekad usputnih ljubavnika koji bestidnu čežnju prepuštaju brzometnoj nasladi... volela bih da sam drvo sa urođenom strpljivošću postojanja u kolotečini sveta. Strpljiva za mačke sa zarivenim kandžama, srpljiva za pseće poniženje. Strpljiva da ponekad osetim dodir ruku već poodrasle dece čije sam seme slutila iz ritma trenja, čiji sam oslonac bila.(u slučaju da imamo sreće - vremenom trajanja).
Da strpljivo i bezglasno jaučem kada osetim bol, jer još uvek ima budalasto romantičnih ljudi koji svojom velikom željom, da svoju ljubav iskažu javno i glasno, urezuju imena, imena koja ne znače ništa, već sutra biće nečiji zarezi, imena koja ne imenuju, ne znače više, imena zanosa, zaboravljena u mom mesu, tetovaže koje rastu na meni kao tuđi greh.
Menjala bih se svakim novim danom pred licima prolaznika punih bezličnih očiju. Ponekad, desi se, protrči koje detence, zastane, zagrli me ali kada poraste zaboravi moj jezik. Ljudi ne znaju da mogu da ih čujem, zaboravili su da slušaju.
Menjala bih se sa svakom novom kapljicom kiše, svanućem... nikada ista, ni zimi ni leti ni u proleće, jesen... a biću tu, dugo dugo... stajaću na istom mestu i posmatrati svet oko sebe.
Ali, jednom za svagda promeniću oblik: posle velikih agonija, kažu, i forma života se promeni, da je više nikada niko ne prepozna ...
Postaću ...
Ostaću panj, možda niko neće ni primetiti. Zaboraviće da sam bila deo njihovog vidokruga svaka dana, da su me okrzli okom dok su išli ljutiti na posao, vraćali se sa istog preumorni za bes. Desiće se da se o mene i saplete katkad devojka oslabelog očinjeg vida. Njena je priča jednostavna - još uvek tvrdoglavo odbija naočari a isuviše je nespretna za sočiva, ili obnevideo od pijanstva razočarani muž proklinjući mi i seme i tvorca.
Ili, pak da tu sedne starica, i odmara se satima, što zbog umora a što zbog senilosti. I misliće duboko u sebi da je slobodna jer ne mora da zna kuda je krenula - u svakom slučaju negde će već stići. I sedeće tu satima, nekad okrznuta istim onim nezanteresovanim očima... kako će vreme odmicati podrhtavaće pomalo od nelagode misleći da te oči vide, znaju, misleći da je oni sažaljevaju jer joj je koža poput sasušene smokve a kapci toliko spušteni da se jedva naziru dva proreza kosmičkih prozora koje skrivaju budalsastu mudrost praktičnosti ljudskog bića
...Sećanje je panj, necelovito, asocijacija kojoj je srž neznatna, nepoznata. Šta je srž ako nisu i granje, lišće, stablo, koren? Možda nit koja povezuje celinu. A kada se nit prekine, je li to smrt? Ko će povezati sve te niti?
Slažem, bojim, senčim mozaik rastresitih misli.
Predala sam igru i ruž je ispucao na usnama mojim, suvim, neelastičnim, tihim, umornim od priče i nekadašnjih poljubaca... jesam li sada više ili manje žena?
Mirno sam more bez plima i oseka, pod večitom pripekom zvezde života, isparavam. Gde nestaju ljudi - samo iščile, presahnu, ili ih zasade u zemlju pa niknu kao panjevi, neceloviti, vremenom istrule... nekad neko ispliva iz zaborava, otvori se kao dragoceni biser školjke i izgubi se ponovo u meni. Godinama ubeđujem sebe da neću zaboraviti, da ne mogu zaboraviti, ali kada se ponovo setim vidim koliko sam uspešno ili bezuspešno zaboravila.
Volela bih da je to bilo ovde, kada si, panju, bio mlado drvo, tu sam se jednom sakrila od kiše i tu se odigrao ceo moj život, pamtim da su mi usne bile vlažne a ipak, tako žedne. Uostalom, šta drugo može mladost da pamti osim svoje žeđi.
Najednom, naišao je on i dugo smo pričali ne primećujući da tvoje mlade grane propuštaju koju kap da nam se slije niz glave. Da, mladost ne primećuje... tako da sad i baš nisam sigurna da je to bilo baš ovde. Ali volim tako da mislim.
Danima sam čekala pod istom krošnjom, nemarno otresla koju bubicu za koju sam srasla s tobom pa joj je bilo svejedno. I pojavio se samo jednom, u sumrak. Sada ga pamtim kao sen, jer on jeste sen... osenčio je moj život i nestao kada se dobro razdanilo. Nismo govorili reči, naš govor bilo je disanje, duboko, promuklo, sporo i teško... zatim ubrzano - sve do vriska. Onda je on prestao da diše, bar za mene... nikada ga nisam više videla, a i ako jesam to više nije bio isti čovek. Ipak, moje telo ga dobro pamti ili bar delić njega, nije mogao biti zaboravljen, naprotiv, kako su meseci prolazili rastao je u meni, sve dok nije nabujao i otrgao se vodom i vremenom...
Sada je sve to tako daleko. Posmatram svaki zalazak sunca i divim mu se kao da je to poslednje što će moje oči videti. Nikada nisam uživala toliko kao sada u svakom zraku i toplini koja se svakim istrošenim dodirom hladi... i oblaci koji se bezazleno množe, to se nebo sjurilo ka gustoj tvari tame...
Zatim, ustaje i zaboravlja da je ikada bila ovde jer za nju postoji vetar kao nagoveštaj kiše, kiše koju neće sačekati u ovome životu, kiše bez krošnje, bez....
I to je samo deo mene, nekada će i neko dete zastati, brojati moje godove, misleći o gradivu iz škole.
...Da ovde je onda sever, evo sa strane ima i mahovine a ovde je jug... a ova sveže izorana zemlja mogla bi biti delo neke krtice...
I nastaviće ubrzanim dečjim korakom ka prvoj mladosti i ostatku svoga života, i neće znati da je pored mog korena zakopano blago njegove buduće prve ljubavi, koja će tako snažno obeležiti njegov život. A to je jedan mali kovčežić u čijem je sadržaju otkinuta barbikina glava, ukradena marama najbolje drugarice i prvi kontrolni sa lošom ocenom... setiće se da je tu negde, posle toliko godina, žarko želeći maramu da vrati, ali neće prepoznati mesto i kopaće pod tuđim hladom, dok će krivica rasti... a njenu će prvu ljubav grliti ista nekadašnja drugarica, i krivica bezazleno posejana pustiće klicu a nesrećni trougao ostati zapisan na mojim godovima...
Od mog stabla napraviće sto za ručavanje, za šest osoba. Staviće me na lepo osvetljenom mestu, gde će me pri svakom izlasku sunce pozdravljati dugim zracima a rojevi čestica prašine strujaće sa vazduhom milujući moju površinu. Okupljaću porodicu nedeljom u podne i biti svedok sitnih čarki i neslaganja, a kada su slavlja vrištaće ponosno na meni najskuplji stolnjak i drečava jela kao svedoci njihove idealnosti. Ne, neću imati mira ni noću kada će glavom i bradom domaćin kuće spustiti umorne dlanove i čekati da ponoć prođe... i nesanica.
...kuda odlazi otišlo? U šta sam se to pretvorio? Prestao sam da razmišljam, samo se mehanički dešavam. Toliko uloga je ovaj život pisao za mene a nijedna ne dopire do mene. Samo brojevi, sati, dani. Ne mogu da zaspim, a kada zaspim, ne ustaje mi se, gadi mi se dan. Sve je isto. Ponekad, pod zanosom alkohola i ispraznih priča sa ljudima koje nazivam prijateljima, utakmica do kojih mi i nije stalo, odglumim radosnog čoveka koji veselo hrče pored žene, nepoznate. Ponekad, prodrem u njeno meso odakle su moja deca potekla, bez strasti, dobar poznavalac mehanike pokreta.
Jednom ću prestati da dišem, kao i otac koga nikada nisam poznavao. Kao i moja majka. Juče je izdahnula. Vratila se iz duge šetnje, sela i sa takvom lakoćom prestala da diše...
Od mojih grana izradiće olovke...
Olovke najviše koriste deca. Pišu prva slova, brišu, crtaju. Izmišljaju priče, pišu dnevnike, zapažanja, zapisuju događaje.
...Mami je opet došao komšija Rade. Igram se dok oni ispijaju kafu iz šolja bez dna. Iza njih je pas, u pozadini kabl. Pas ume da pregrize kabl. Oni dolaze do dna, s vremena na vreme... do mene dopiru njihove nepovezane rečenice: ''Zaboravljam da brinem... zaboravljam da kažem, zaboravljam da mislim. Znam da me plaši pomisao da ću u budućnosti biti džangrizava baba koja i dalje sanja, priseća se... Prošlost.. Sećanja. Dosadno''.
Budućnost, počeci bez kraja... krajevi bez početaka... Sredina ukočena u segmentu, sastavu, osobenosti života...
Opet dosadno... Izumrla bića u sopstvenom sopstvu postojanja i bezgranične operacije ''šta bi bilo da je bilo, ja, ti, on, oni-svi skupa kajemo se - mogli a nismo mogli...
Prošlost... otkud mogli? To je što je, bilo je, tako je kako je...''
Psa, ipak, ne zanima kabl.
''Mama, mama! Kuca jede barbiki glavu!'' Odrasli ne umeju da slušaju druge odrasle a kamoli nas, decu.
''Pusti mamu, vidiš da slušam čika Radeta.''
Sadašnjost. Barbika bez glave. Odrasli opskrbljeni ponosom i koječim... ''ne zaboraviti-kupiti-hleba-creva-misle, a uz to i koje pivo, pa slanina, suva..''
Tehnologija. ''Tehnološki višak, pa onda kuku lele! I ne zameri ja sam ti muškarčina koja izdržava porodicu i dve švalerke sa manikirom i autentičnim silikonima... a tek da se pozovem na decu... nejač baaatoo, treba... sutra vraćam na 24 rate, presaberi, oduzmi, da se ubiješ, al koštaju i žileti, ne samo Armani gaće.''
''Od jeftinog do skupog, nek ide život, daj šta daš, ide Božić, treba ugojiti ćurke''.
''Ni novogodišnje jelke im nisu ravne! Al' šta ćeš, sve su žene lepe, sposobne i jake, a vidljiv je samo nakit. Što jače sija bolje se primeti... mda, piletina je nešto drugo... obrađivanje sirovog mesa ide brže. Kasnije dinstaš.''
I opet, prošlost-šta bi bilo da smo se kasnije rodili, svi srećni, uvežbanih creva, u akciji ka pasivnošću... živimo ispraznim životima u nadi da je bilo bolje a biće ako se novčanik ugoji.
A zar je to smisao? Novac? Time ne možeš kupiti sve. Nigde nisam mogla da nađem baš ovakvu maramu, morala sam da je uzmem. Nisam toliko želela da je imam koliko sam želela da je ona nema.
Niko neće saznati...
''Sine, jesi li naučila lekciju iz engleskog, nisi ti više mala da se igraš.''
''… a life lesson, and I repeat, aunts like young chicken and undes turkeys in a newyears look…''
Osećam nervozne ujede i kristale soli, u zgrčenim sam dlanovima devojčice koja je naglo prestala mnome da piše.
Dobar stolar neće baciti ništa. Od onoga što ljudi nazivaju otpadkom recikliraće u ivericu i sklopiti povoljnu kolevku za večiti počinak. Položiće telo. Možda i zašmrknuti kojom suzom. Ćutaće...
Utonućemo duboko kao i koren i stapati se sa istom onom zemljom iz koje je naš izdanak nastao.
Kažu da se sudbina može tako isprepletati kao grane.. ali kako grana više nemam pitam se da li sudbina postoji. I da li bi zaista tako bilo da ja jesam drvo?
(objavljeno u Kulturnom biltenu Crnjanski br. 2)
Da strpljivo i bezglasno jaučem kada osetim bol, jer još uvek ima budalasto romantičnih ljudi koji svojom velikom željom, da svoju ljubav iskažu javno i glasno, urezuju imena, imena koja ne znače ništa, već sutra biće nečiji zarezi, imena koja ne imenuju, ne znače više, imena zanosa, zaboravljena u mom mesu, tetovaže koje rastu na meni kao tuđi greh.
Menjala bih se svakim novim danom pred licima prolaznika punih bezličnih očiju. Ponekad, desi se, protrči koje detence, zastane, zagrli me ali kada poraste zaboravi moj jezik. Ljudi ne znaju da mogu da ih čujem, zaboravili su da slušaju.
Menjala bih se sa svakom novom kapljicom kiše, svanućem... nikada ista, ni zimi ni leti ni u proleće, jesen... a biću tu, dugo dugo... stajaću na istom mestu i posmatrati svet oko sebe.
Ali, jednom za svagda promeniću oblik: posle velikih agonija, kažu, i forma života se promeni, da je više nikada niko ne prepozna ...
Postaću ...
Ostaću panj, možda niko neće ni primetiti. Zaboraviće da sam bila deo njihovog vidokruga svaka dana, da su me okrzli okom dok su išli ljutiti na posao, vraćali se sa istog preumorni za bes. Desiće se da se o mene i saplete katkad devojka oslabelog očinjeg vida. Njena je priča jednostavna - još uvek tvrdoglavo odbija naočari a isuviše je nespretna za sočiva, ili obnevideo od pijanstva razočarani muž proklinjući mi i seme i tvorca.
Ili, pak da tu sedne starica, i odmara se satima, što zbog umora a što zbog senilosti. I misliće duboko u sebi da je slobodna jer ne mora da zna kuda je krenula - u svakom slučaju negde će već stići. I sedeće tu satima, nekad okrznuta istim onim nezanteresovanim očima... kako će vreme odmicati podrhtavaće pomalo od nelagode misleći da te oči vide, znaju, misleći da je oni sažaljevaju jer joj je koža poput sasušene smokve a kapci toliko spušteni da se jedva naziru dva proreza kosmičkih prozora koje skrivaju budalsastu mudrost praktičnosti ljudskog bića
...Sećanje je panj, necelovito, asocijacija kojoj je srž neznatna, nepoznata. Šta je srž ako nisu i granje, lišće, stablo, koren? Možda nit koja povezuje celinu. A kada se nit prekine, je li to smrt? Ko će povezati sve te niti?
Slažem, bojim, senčim mozaik rastresitih misli.
Predala sam igru i ruž je ispucao na usnama mojim, suvim, neelastičnim, tihim, umornim od priče i nekadašnjih poljubaca... jesam li sada više ili manje žena?
Mirno sam more bez plima i oseka, pod večitom pripekom zvezde života, isparavam. Gde nestaju ljudi - samo iščile, presahnu, ili ih zasade u zemlju pa niknu kao panjevi, neceloviti, vremenom istrule... nekad neko ispliva iz zaborava, otvori se kao dragoceni biser školjke i izgubi se ponovo u meni. Godinama ubeđujem sebe da neću zaboraviti, da ne mogu zaboraviti, ali kada se ponovo setim vidim koliko sam uspešno ili bezuspešno zaboravila.
Volela bih da je to bilo ovde, kada si, panju, bio mlado drvo, tu sam se jednom sakrila od kiše i tu se odigrao ceo moj život, pamtim da su mi usne bile vlažne a ipak, tako žedne. Uostalom, šta drugo može mladost da pamti osim svoje žeđi.
Najednom, naišao je on i dugo smo pričali ne primećujući da tvoje mlade grane propuštaju koju kap da nam se slije niz glave. Da, mladost ne primećuje... tako da sad i baš nisam sigurna da je to bilo baš ovde. Ali volim tako da mislim.
Danima sam čekala pod istom krošnjom, nemarno otresla koju bubicu za koju sam srasla s tobom pa joj je bilo svejedno. I pojavio se samo jednom, u sumrak. Sada ga pamtim kao sen, jer on jeste sen... osenčio je moj život i nestao kada se dobro razdanilo. Nismo govorili reči, naš govor bilo je disanje, duboko, promuklo, sporo i teško... zatim ubrzano - sve do vriska. Onda je on prestao da diše, bar za mene... nikada ga nisam više videla, a i ako jesam to više nije bio isti čovek. Ipak, moje telo ga dobro pamti ili bar delić njega, nije mogao biti zaboravljen, naprotiv, kako su meseci prolazili rastao je u meni, sve dok nije nabujao i otrgao se vodom i vremenom...
Sada je sve to tako daleko. Posmatram svaki zalazak sunca i divim mu se kao da je to poslednje što će moje oči videti. Nikada nisam uživala toliko kao sada u svakom zraku i toplini koja se svakim istrošenim dodirom hladi... i oblaci koji se bezazleno množe, to se nebo sjurilo ka gustoj tvari tame...
Zatim, ustaje i zaboravlja da je ikada bila ovde jer za nju postoji vetar kao nagoveštaj kiše, kiše koju neće sačekati u ovome životu, kiše bez krošnje, bez....
I to je samo deo mene, nekada će i neko dete zastati, brojati moje godove, misleći o gradivu iz škole.
...Da ovde je onda sever, evo sa strane ima i mahovine a ovde je jug... a ova sveže izorana zemlja mogla bi biti delo neke krtice...
I nastaviće ubrzanim dečjim korakom ka prvoj mladosti i ostatku svoga života, i neće znati da je pored mog korena zakopano blago njegove buduće prve ljubavi, koja će tako snažno obeležiti njegov život. A to je jedan mali kovčežić u čijem je sadržaju otkinuta barbikina glava, ukradena marama najbolje drugarice i prvi kontrolni sa lošom ocenom... setiće se da je tu negde, posle toliko godina, žarko želeći maramu da vrati, ali neće prepoznati mesto i kopaće pod tuđim hladom, dok će krivica rasti... a njenu će prvu ljubav grliti ista nekadašnja drugarica, i krivica bezazleno posejana pustiće klicu a nesrećni trougao ostati zapisan na mojim godovima...
Od mog stabla napraviće sto za ručavanje, za šest osoba. Staviće me na lepo osvetljenom mestu, gde će me pri svakom izlasku sunce pozdravljati dugim zracima a rojevi čestica prašine strujaće sa vazduhom milujući moju površinu. Okupljaću porodicu nedeljom u podne i biti svedok sitnih čarki i neslaganja, a kada su slavlja vrištaće ponosno na meni najskuplji stolnjak i drečava jela kao svedoci njihove idealnosti. Ne, neću imati mira ni noću kada će glavom i bradom domaćin kuće spustiti umorne dlanove i čekati da ponoć prođe... i nesanica.
...kuda odlazi otišlo? U šta sam se to pretvorio? Prestao sam da razmišljam, samo se mehanički dešavam. Toliko uloga je ovaj život pisao za mene a nijedna ne dopire do mene. Samo brojevi, sati, dani. Ne mogu da zaspim, a kada zaspim, ne ustaje mi se, gadi mi se dan. Sve je isto. Ponekad, pod zanosom alkohola i ispraznih priča sa ljudima koje nazivam prijateljima, utakmica do kojih mi i nije stalo, odglumim radosnog čoveka koji veselo hrče pored žene, nepoznate. Ponekad, prodrem u njeno meso odakle su moja deca potekla, bez strasti, dobar poznavalac mehanike pokreta.
Jednom ću prestati da dišem, kao i otac koga nikada nisam poznavao. Kao i moja majka. Juče je izdahnula. Vratila se iz duge šetnje, sela i sa takvom lakoćom prestala da diše...
Od mojih grana izradiće olovke...
Olovke najviše koriste deca. Pišu prva slova, brišu, crtaju. Izmišljaju priče, pišu dnevnike, zapažanja, zapisuju događaje.
...Mami je opet došao komšija Rade. Igram se dok oni ispijaju kafu iz šolja bez dna. Iza njih je pas, u pozadini kabl. Pas ume da pregrize kabl. Oni dolaze do dna, s vremena na vreme... do mene dopiru njihove nepovezane rečenice: ''Zaboravljam da brinem... zaboravljam da kažem, zaboravljam da mislim. Znam da me plaši pomisao da ću u budućnosti biti džangrizava baba koja i dalje sanja, priseća se... Prošlost.. Sećanja. Dosadno''.
Budućnost, počeci bez kraja... krajevi bez početaka... Sredina ukočena u segmentu, sastavu, osobenosti života...
Opet dosadno... Izumrla bića u sopstvenom sopstvu postojanja i bezgranične operacije ''šta bi bilo da je bilo, ja, ti, on, oni-svi skupa kajemo se - mogli a nismo mogli...
Prošlost... otkud mogli? To je što je, bilo je, tako je kako je...''
Psa, ipak, ne zanima kabl.
''Mama, mama! Kuca jede barbiki glavu!'' Odrasli ne umeju da slušaju druge odrasle a kamoli nas, decu.
''Pusti mamu, vidiš da slušam čika Radeta.''
Sadašnjost. Barbika bez glave. Odrasli opskrbljeni ponosom i koječim... ''ne zaboraviti-kupiti-hleba-creva-misle, a uz to i koje pivo, pa slanina, suva..''
Tehnologija. ''Tehnološki višak, pa onda kuku lele! I ne zameri ja sam ti muškarčina koja izdržava porodicu i dve švalerke sa manikirom i autentičnim silikonima... a tek da se pozovem na decu... nejač baaatoo, treba... sutra vraćam na 24 rate, presaberi, oduzmi, da se ubiješ, al koštaju i žileti, ne samo Armani gaće.''
''Od jeftinog do skupog, nek ide život, daj šta daš, ide Božić, treba ugojiti ćurke''.
''Ni novogodišnje jelke im nisu ravne! Al' šta ćeš, sve su žene lepe, sposobne i jake, a vidljiv je samo nakit. Što jače sija bolje se primeti... mda, piletina je nešto drugo... obrađivanje sirovog mesa ide brže. Kasnije dinstaš.''
I opet, prošlost-šta bi bilo da smo se kasnije rodili, svi srećni, uvežbanih creva, u akciji ka pasivnošću... živimo ispraznim životima u nadi da je bilo bolje a biće ako se novčanik ugoji.
A zar je to smisao? Novac? Time ne možeš kupiti sve. Nigde nisam mogla da nađem baš ovakvu maramu, morala sam da je uzmem. Nisam toliko želela da je imam koliko sam želela da je ona nema.
Niko neće saznati...
''Sine, jesi li naučila lekciju iz engleskog, nisi ti više mala da se igraš.''
''… a life lesson, and I repeat, aunts like young chicken and undes turkeys in a newyears look…''
Osećam nervozne ujede i kristale soli, u zgrčenim sam dlanovima devojčice koja je naglo prestala mnome da piše.
Dobar stolar neće baciti ništa. Od onoga što ljudi nazivaju otpadkom recikliraće u ivericu i sklopiti povoljnu kolevku za večiti počinak. Položiće telo. Možda i zašmrknuti kojom suzom. Ćutaće...
Utonućemo duboko kao i koren i stapati se sa istom onom zemljom iz koje je naš izdanak nastao.
Kažu da se sudbina može tako isprepletati kao grane.. ali kako grana više nemam pitam se da li sudbina postoji. I da li bi zaista tako bilo da ja jesam drvo?
(objavljeno u Kulturnom biltenu Crnjanski br. 2)
Пријавите се на:
Постови (Atom)